Početna Hit dana Imamo Hrvatsku! Da, ali za što ili za koga?

Imamo Hrvatsku! Da, ali za što ili za koga?

1008
UDIO

Sverašireni hrvatski mit i naša uobičajena mantra glasi: Hrvatska je ostvarila samostalnost i međunarodno priznanje unatoč željama međunarodne zajednice, stavši pritom na žulj svjetskim centrima moći, koji joj to nikad nisu oprostili. Zašto mit i što tu nije istina, pitat ćete odmah.

Naravno, na površinskoj razini taj siže i nije teško obraniti, no ono što pritom previđamo jest da su neovisnost i izlazak iz Jugoslavije te posljedično potpuni raspad bivše države, koliko god to mnogima tada (a i danas) teško padalo, bili nezaustavljivi i neizbježni procesi. Jer, bez obzira na to koliko smo se trsili dokazati da Hrvatska zaslužuje prepoznavanje zasebnog geopolitičkog realiteta te tako i u Ustav unijeli cijelu jednu povijesnu lekciju kao stalni podsjetnik na kontinuitet hrvatske državnosti kroz minula stoljeća, zapravo u očima te međunarodne zajednice taj kontinuitet i povijesno pravo na samoodređenje u wilsonovskom smislu uopće nisu bili sporni. Pogotovo ne u razdoblju opsežnog prekrajanja europske stvarnosti nakon rušenja željezne zavjese. To je bilo prije svega pitanje pravog geopolitičkog trenutka. I – cijene koja će pritom biti plaćena.

Povijesni uspjeh

Izići zapravo uopće nije bilo teško, ali je pitanje bilo: izići s čime? U takvim okolnostima, povijesni uspjeh Hrvatske nije bio razvod od Srbije i međunarodno priznanje samo po sebi, već izlazak u svojim zatečenim granicama. Bio je to kolektivni uspjeh Hrvata željnih ostvariti povijesni san o nezavisnoj državi, ali sasvim je nedvojbeno da je Hrvatsku vodio pravi čovjek na pravom mjestu u ključno vrijeme, očito jedini koji je to bio u stanju ostvariti – Franjo Tuđman. On je taj koji je dokazao da David još uvijek može pobijediti Golijata.

Njegova uloga u realizaciji toga sna ničim se ne može relativizirati. To što pobjeda nije bila isključivo vojna, a Oluja bila samo monumentalni coup de grace sveobuhvatnog javnog i zakulisnog vojnog, obavještajnog, gospodarskog, diplomatskog, političkog i obrambenog rata protiv srpskih osvajača, nimalo ne umanjuje njezinu veličinu. Zapravo posve suprotno, sjaj pobjede u tom srazu civlilizacija jest i u tome što je izvojevana tako što smo brutalnom protivniku prije toga uspjeli vezati jednu ruku iza leđa, tako što smo izbjegli totalni rat. Podunavlje smo na koncu vratili mirnim putem. Možda se danas nekima čini da bi lakše bilo da je vraćeno novom oružanom akcijom, no i oni znaju da to ne bi bilo vrijedno izgubljenih života.

Poruka onima koji sad sumnjičavo odmahuju glavom: koliko je to velik uspjeh i u svjetskim razmjerima – ostvariti samostalnost i razdvojiti se od vojno nadmoćnijeg susjeda bez plaćanja cijene u teritoriju – pitajte Irce, Moldavce, Gruzijce, Ukrajince, Grke, Armence… Oni će vam reći da je to sve samo ne pravilo.

Čerupanje gospodarstva

Nažalost, u mukotrpnom suočavanju s vlastitom savješću, nakon što nas je međunarodna zajednica prisilila konačno stati pred ogledalo i pogledati sebe u oči, morali smo priznati da je mit da pobjednici, osloboditelji, branitelji ne mogu počiniti ratne zločine. Još nismo potpuno shvatili, ali hoćemo uskoro, da smo cijenu nezavisnosti Hrvatske i nakon vojne pobjede platili ugrožavanjem interesa Hrvatske i Hrvata u BiH, gdje se nastavlja realizacija velikosrpskog projekta, na 70 km od Zagreba. Naučili smo i da sami sebi možemo napraviti još i veću štetu nego neprijateljski tenkovi i minobacači, jer smo pod krinkom toga rata i poraća stvorili sustav koji je domaćim predatorima omogućio čerupanje gospodarstva.

Naučili smo tako na najteži način da nezavisnost ne može samoj sebi biti cilj. Da, imamo Hrvatsku, ali još uvijek se pitamo – za što i za koga? Nažalost, ni Tuđman nije bio čovjek koji je mogao ponuditi jasnu održivu viziju za dan poslije. A tek pogled onih koji su nas vodili nakon njega! Oni nisu dosezali mnogo dalje od vlastitog nosa i trbuha, a kamoli do neumitnog horizonta događaja, koji će nas u budućnosti očito ponovno zateći nespremne.

Hrvatima danas nedostaje kritična masa za dovršenje povijesnog zadatka koji će i djeci naše djece omogućiti da s ponosom za stotinu godina kažu: “Imamo Hrvatsku!” Koliko god se činilo da je cilj izvan dosega naše moći, zapravo smo ponovno svaki pred svojim Golijatom, ali je i svaki od nas jedan mali David koji nas može dovesti korak bliže zajedničkom cilju. Dosad je vrijedilo pitanje “Gdje si bio 1991.?”, no sad bi već trebalo biti “Gdje ćeš biti 2021.?”. Možete li reći gdje će vaša djeca biti 2051.? U Hrvatskoj? Sigurni ste?

preuzeto sa vecernji.hr