Početna Kolumna Kad odrasteš a još uvijek se raduješ Sv.Nikoli

Kad odrasteš a još uvijek se raduješ Sv.Nikoli

105
UDIO

Kad smo bili mali vjerovali smo u razna čuda. Kažu da su djeca najnevinija i najiskrenija bića koja u svemu pronalaze nešto lijepo. Znamo da je prosinac čaroban mjesec koji nudi mnogo čarobnih trenutaka ako želiš vjerovati. Ako želiš biti  dijete. Ako želiš biti sretan. Ako želiš biti ono sto jesi, vječito dijete u duši.
Zima je. Hladna, bosanska. Davne devedeset i neke. U doba kad su zime bile tako hladne da ti se i trepavice zalede od hladnoće. Jutro kao i svako do tada ali ipak po nečemu posebno. Jutro u kojem očekuješ nešto u svojoj čizmici , cipelici. Jutro koje si jedva dočekala. Jutro u kojem sneno viriš ispod jorgana i šapatom dozivaš sestru. Psss….ima li sta u cipeli ?
A noć prije smo dobro očistili cipele, namazali kremom, izglancali ih. Tada nije bilo ovih modernih platnenih  “cipela vreća”. Stavljale su se cipele , čizme , čarape i pismo. Naravno, pomno razmišljajući sto želiš. Bili smo skromni, zaista. Tako je i vrijeme bilo ili smo jednostavno bili takvi mi. Tko će znati. Kad bi finim , urednim rukopisom napisali sto želimo , pismo bi stavili u cipelu koju smo uredno postavili na prozorsku dasku i ugasili svjetlo u sobi. Iz kreveta svako malo pogledaš u tu cipelu i uživaš u čaroliji. Ne znam zašto , ali uvijek sam znala da ću dobiti sto želim, iako mi nikad nije bilo jasno kako on to uspije tijekom  noći.
Jutro osvane hladno i čarobno. Zbaciš jorgan sa sebe i poletiš prema tom prozoru. Nitko ne može platiti te sretne osmijehe. Oči koje se smiju od sreće. Usklike. Radost. Čudo. Sreću. Ljubav. Čaroliju. Trenutak. Mamu na vratima sobe. Ono pitanje jesi li dobila što si željela. Sestrino objašnjavanje. To su trenutci koji se pamte dok si živ. Trenutci koji dokazuju da postoji čarolija ako želimo vjerovati .
Danas nakon dvadeset pet godina, neka druga djeca očekuju čaroliju. Danas stavljamo platnene čizmice jer se vremena mijenjaju. Jer su djeca “malo veća”. Čitaj 16.god im je . Sinoć smo zaspale i u neka doba  budi me  neka buka po kuci. U hodniku moja cura , po mraku kopa po ormaru. Psttt, kaže, idi spavat , zaboravila sam staviti čizmu. Izvuče ju iz kutije, protrese prašinu s nje i objesi na prozor. Sad mogu ići spavati , reče. Vratih se u krevet smješkajući se. Dijete je još uvijek. Nije prestala njena čarolija mada u dubini duše zna da je mama Sv. Nikola. Nije prestala vjerovati u sreću , u čarobna jutra, u trčanje kroz kuću. U neku mamu na vratima koja suznim očima gleda u mala čudovišta na podu sobe, kako otvaraju poklone. Kako govore da baš te slatkiše vole. Kako su iznenađena da ih je Sv. Nikola pohvalio. Tu sam naprednija od moje mame. Kako su sretne , kao nekad ja. Kako imaju čarobno jutro , kao nekad ja. Kako vjeruju kao nekad ja. U čaroliju trenutka. U mater koja je Sv. Nikola. I dok god vjerujemo u čarobna jutra ima nade za neko bolje sutra. Ima nade za ovaj suludi svijet. Ima nade za istinsku sreću . Ima nade za onu čaroliju u čizmici Sv. Nikole. Ima nade za nas.

Jer vjeruj, mišu moj mali ,svijet nije onakav kako smo mislili .Kakvog smo ga doživljavali u djetinjstvu. Zna tvoja mater. Zna moje djetinjstvo koje je naprasno oduzeto. Zna jedna prozorska daska koja je ostala tamo negdje u hladnom jutru jedne prekrasne zemlje. Znaju sva ona pisma  upućena Sv. Nikoli.

Zna moja mater koja još uvijek suznih očiju promatra i mene i tebe na vratima sobe .Kako otvaramo poklone. Ti sa šesnaest ja na pragu četrdesete. Zna ona moja cipela koja je prevelika za prozorsku dasku ali još uvijek vjeruje da postoje neka bolja vremena. Još uvijek u nju zaluta neka sitnica. Vjeruj ljubavi u čuda jer samo ako vjeruješ možeš prebroditi ovaj čudni svijet. Ovaj vrtlog .Ovaj košmar. Ovo suludo vrijeme. Vjeruj u čaroliju Sv. Nikole dok god ti to srce dopušta. Vjeruj i onda kad na pragu neke sobe budeš suznih očiju  gledala u svoju djecu koja se vesele čaroliji Sv. Nikole. Vjeruj. Zna mater.