Početna Hrvatska Danas je obljetnica masakra u Bleiburgu

Danas je obljetnica masakra u Bleiburgu

77
UDIO

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti koji je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti (vidi članak svibanjska katastrofa) prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Desetak tisuća zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu: međutim su i oni poslije predani Jugoslavenskoj armiji (JA) i skoro svi pobijeni.

Prema izvještaju štaba 12. divizije JA sačinjenom odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 “neprijateljskih vojnika”, a njih 27 (ne 27 tisuća: 27 vojnika) je ubijeno. Prema kazivanju partizanskih časnika koji su sudjelovali u događajima na Bleiburgu i koje zapisuje slovenski književnik France Strle u svojoj knjizi iz 1977. godine, međutim, na dio “neprijatelja” koji u 20 – minutnom roku koji su im ostavili Britanci nisu istaknuli bijele zastave – a koje se “neprijateljsko” ljudstvo u velikoj masi nalazilo ispod brežuljaka koje su zaposjeli partizani, otvorena je iz mitraljeza vatra u trajanju od 15 do 20 minuta; očevici, čije iskaze prenosi Strle, nazivaju rezultat te mitraljeske paljbe “masakrom”. Podatke o broju žrtava tog masakra Strle ne iznosi.[1]

Snage Jugoslavenske armije su zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle dublje na područje pod svojom kontrolom, te su veliki broj tih ljudi pobili u masovim zločinima kod Teznogna Kočevskom RoguMaceljskoj šumi, te na mnogo drugih manjih stratišta.

Milan Basta – tada politički komesar 51. vojvođanske divizije (inače podrijetlom s područja Like, gdje je 1941. godine bio pristupio partizanima) i sudionik pregovora o predaji na Bleiburgu – piše 1980. godine o “predaji 100.000 Pavelićevih vojnika”; još oko 20.000 vojnika NDH da se predalo na drugim mjestima. O ubijanju zarobljenih “Pavelićevih vojnika” Basta ne govori baš ništa: on doduše u svojoj knjizi koja se u prvom redu bavi završnim operacijama u travnju i svibnju 1945. godine na čak 89 mjesta koristi on riječ “pokolj” – ali svaki pojedini put govoreći o zločinima koje su ranije tijekom ratnih godina činili “Pavelićevi vojnici”.[2]

Spomenik bleiburškim žrtvama

Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Sudeći prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iz redova Hrvata iznosi oko 50 tisuća. Zato se imenom Bleiburški pokoljoznačavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci. To je u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazvano Križni put (ponekad u množini, Križni putevi), pa je danas izraz u općoj uporabi u Hrvatskoj (vidi članak Križni put (1945.)).

Današnja historiografija kao glavnog nalogodavca ovih zločina označuje Josipa Broza Tita, koji je čvrsto kontrolirao cjelokupno djelovanje jugoslavenskih oružanih snaga i snaga sigurnosti uključenih u te događaje, te koji se u vrijeme izvršenja zločina nalazio na području Sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije i mogao je na najdjelotvorniji način nadzirati završne operacije svojih snaga i uspostavu kontrole nad zapadnim granicama Jugoslavije.

Izgleda da je prvo djelo s podatcima o Bleiburgu i Križnom putu bila knjiga (391 stranica) “La tragedia de Bleiburg” objavljena na španjolskom jeziku 1963. godine kod Instituto Croata Latinoamericano de Cultura.[3] U komunističkoj Jugoslaviji, nije se u principu pričalo o nikakvim masovnim ubojstvima koje bi u II. svjetskom ratu počinile snage pod kontrolom komunista, te je sama ideja da bi propagandno glorificirani partizani ikada počinili bilo što ružno, a kamo li zločin – bila potpuni tabu. O tim se temama nije pisalo, nije ih se istraživalo – službena je politika bila, da se svih žrtava fašizma i “palih u borbi protiv fašizma” treba sjećati, zapisivati njihova imena u razne zbornike i njihove grobove i mjesta pogibije obilježavati spomenicima; dok se naprotiv palih “neprijatelja” (bilo vojnika, bilo civila) ne treba sjećati, ne smije ih se brojati, te se njihove grobove mora uništavati i prikrivati[4], a njihova imena treba zaboraviti – i do raspada Jugoslavije se naprosto o tome moglo čuti samo u šapatom prenošenim svjedočanstvima sudionika.