Početna Dalmacija U našoj se domovini događa ozbiljno rasulo pameti, a opustjela Zagora samo...

U našoj se domovini događa ozbiljno rasulo pameti, a opustjela Zagora samo je jedan primjer praznih obećanja u koja narod vjeruje

73
UDIO

Prema najnovijim pokazateljima, prvi put od 2013. godine smanjio se broj građana koji su napustili Hrvatsku, a gotovo se udvostručio broj onih koji su se u nju odlučili vratiti.

Optimističan je to podatak u koji ne treba sumnjati. Međutim, gdje su se ti ljudi vratili, u napučene gradove ili u opustjelu Zagoru. Ovaj krševiti dio Lijepe naše, koji mnogi u zadnje vrijeme uspoređuju s čudesnim mjesečevim krajolikom, davno je u praksi – izumro.

Kada zađete u opustjela sela gdje se tijekom zimskih večeri jedino može čuti zavijanje vukova i klapanje drvenih škura koje vjetrovi “triskaju” po zidovima napuštenih kuća, prožme vas tuga od oholosti političkih elita koje već “generacijama” sipaju samo prazna obećanja.

I danas naš narod uči na istim greškama. Opet im famozni “establišment” obećava bolji život, puteve posute ružama umjesto makadama, razvojne projekte, vodu iz špina umjesto bunara, promovirajući im novu pravdu na starim temeljima. Zna se koja je svrha ustaljenog vođenja te i takve politike.

Mnogi od proklamiranih projekata provode se po sustavu rodijačkog i kumskog poslovanja. Jer oni će reći da je Bog najprije sebi stvorio bradu, a oni su ti mali anđelići koji svijetu navješćuju radosnu vijest. “Jao vama koji velite zlu dobro, a dobru zlo, koji zamjenjujete tamu svjetlom, a svjetlo tamom, koji nudite gorko za slatko, a slatko za gorko” (prorok Izaija, 5.20.).

A narod pogrbljenih leđa, naviknut na nepravdu, i dalje gleda mrke litice i sivi kamenjar, jer osim njih ništa drugo neće ni vidjeti. I tako generacijama.

Netko će s pravom postaviti pitanje tko je tu zapravo kriv. Političari ili narod? Oni koji im mažu oči ili oni koji im daju pravo da to čine.

U svakom slučaju Zagora je, malo je reći, demografski devastirana, ali i u najvećoj zabiti podižu se spomenici zaslužnicima za takvo stanje. One žilave bukače i provoditelje višedesetljetne takve politike njihovi gospodari obilno nagrađuju porcijama fažola i raznim ostacima s njihovih bogatih stolova.

To što narod nema ni osnovne uvjete za život, a kamoli za povratak, beskrupulozno je govoriti. Najvažnije je da je njima dobro, a za taj svoj bolji život spremni su sve učiniti. Najlakše je obećati, a narod vjeruje. Tako je učio kroz cijelu svoju povijest vjerujući brojnim državama u čijem smo sastavu bili i generacijama političarima u čijoj je oholosti taj čemer reklamiran kao obećana zemlja, premda bez ključne infrastrukture, radnih mjesta i ostalih sadržaja koji trebaju suvremenom čovjeku to naprosto nije.

S druge strane, postoje i oni, nažalost, rijetki svijetli primjeri mladih i poduzetnih ljudi koji su odlučili ostati na dalmatinskom kršu ili se vratiti na (pra)djedovska ognjišta. Za njih će mnogi od nas reći kako nisu normalni, jer vratiti se “korijenima” nije u skladu s modernim življenjem i onom poznatom parolom “bolje štruca u hladu nego dvije na suncu”.

Nema sumnje da se u našoj toliko željenoj domovini događa ozbiljno rasulo pameti. U to se uložilo puno truda.