Početna Kaštela Kako je širenje zaraza utjecalo na kaštelansku svakodnevicu?

Kako je širenje zaraza utjecalo na kaštelansku svakodnevicu?

1443
UDIO

Različite bolesti su oduvijek pratile ljudsko društvo (nasljedne, zarazne, upale, bolesti dišnog sustava…), a prema tome su se oblikovale i različite teorije o naravi i izvorištu tog poremećaja. Za primitivne narode karakteristično je vjerovanje kako bolest uzrokuju zli duhovi odnosno da predstavlja božansku kaznu za grijehe, dok se u antici razumijevala kao poremećaj ravnoteže tjelesnih sokova odnosno strujanja „životnog daha“. Tijekom Srednjeg vijeka bolesti su se objašnjavale čak i utjecajem nebeskih tijela na ljudski organizam. Bakteriološka otkrića s kraja 19. st. naglasak su stavila na uzročnike, da bi danas prevladalo tumačenje kako postanak i razvoj bolesti uzrokuju različiti čimbenici.

Prvi leprozorij u hrvatskim krajevima osnovan je 1272. u Dubrovniku, gdje je (na otočiću Mrkan u blizini Cavtata) uvedena i prva karantena. U leprozorijima se nije provodilo liječenje, već su služili samo za izolaciju oboljelih od gube. Kasnije su te ustanove zatvarane ili pretvarane u lazarete (dubrovački lazaret).

Osobiti trag u prošlosti su ostavile zarazne bolesti, kao lepra (guba) i kuga. Lepra je u prošlosti bila vrlo raširena, o čemu govore čak i izvori drevnog Egipta – oko 1550. pr. Kr. Iako je ta bolest s Istoka doprla do Europe već u Starom vijeku, osobito se proširila u periodu križarskih ratova, pa se tada spominje i u dalmatinskim gradovima, gdje su su osnivali i leprozoriji. Posebno značajne su bile pandemije kuge, koje su harale Europom od 6. do 8. stoljeća, odnosno „crne smrti“ od sredine 14. do 18. stoljeća. Ponegdje u Europi kuga se pojavljivala i tijekom 19. st., a prvo svjedočanstvo o izbijanju te pogubne zaraze u Splitu krajem 1348. godine ostavio je domaći kroničar Cutheis.

U „Cutheisovom spisu“ (Tabula a Cutheis) opisuju se događaji u Splitu zahvaćenom kugom sredinom 14. st. Prema apokaliptičnom viđenju epidemiji je prethodilo zatamnjenje Sunca i Mjeseca, potresi i padanje zvijezda s neba te olujni vjetrovi (alegorijski prikaz epidemije kuge koja je 1665. – 1666. poharala London)

Zarazne bolesti kod čovjeka počinju od uzročnika (virusi, bakterije…), koje može prenijeti životinja ili bolesnik – nositelj uzročnika (kliconoša) izravnim dodirom ili kapljičnim putem. Osim toga, klice se mogu prenijeti i zaraženim predmetima, konzumiranjem zaražene hrane ili vode. Prema tome, kod sprječavanja širenja od presudne važnosti je cijepljenje, ali i svakodnevna higijena u smislu brige za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja. Slično kao povijest bolesti i povijest higijene povezana je s razvojem ljudskog društva, dok je osobiti poticaj kao znanost dobila u 19. st. nakon perioda snažnog razvoja industrije i rasta velikih gradova.

Bakteriološka otkrića Louisa Pasteura i Roberta Kocha u drugoj polovici 19. st. doprinijela su oblikovanju etiološke koncepcije bolesti koja je naglasak stavila na uzročnike (L. Pasteur nadzire primjenu cjepiva protiv bjesnoće 1885.)

Tijekom istoga stoljeća izbilo je i nekoliko pandemija kolere, koja se također proširila iz Azije. Međutim, u Europi je primjenom javnozdravstvenih mjera ta zarazna bolest brzo zaustavljena. Upravo tada, pod utjecajem posljednjeg vala zaraznih bolesti, medicinskih bakteriološko-epidemioloških otkrića, ali i jačanja svijesti o važnosti komunalne higijene, u gradovima i manjim mjestima započinje izgradnja novih higijenskih infrastrukturnih objekata, uključujući i javna perila, tj. modernim rječnikom javnih praonica rublja. Tako se počeo primjenjivati koncept preventivnih akcija radi sprječavanja širenja zaraza, što je značajno utjecalo na povećanje kvalitete života u suvremeno doba.

Jedno od javnih perila na otvorenom („Lavatojo Publico“) u Rijeci na potoku Školjiću koji je danas kanaliziran

Prema istraživanjima M. Babin na javnim perilima okupljale su se žene iz nižih društvenih slojeva koje su prale rublje vlastitih obitelji ili im je s druge strane pranje rublja bilo svakodnevno zanimanje za koje su bile plaćene. Na taj se način povećavala razina osobne higijene stanovništva, ali i osiguravao prihod za sve koji su se time profesionalno bavili. Osim toga, za pralje ili „lavandere“ (od tal. lavandaia) javna perila su bila rijetka mjesta druženja, razgovora i pjesme podalje od obiteljskog doma. Uporaba javnih perila dugo se zadržala, sve do razdoblja nakon II. svjetskog rata, kada su ih u kućanstvima počele zamijenjivati električne perilice rublja – do tada nepoznat pojam.

Betonizirani ostatci kaštelanskog javnog perila u Kaštel Gomilici (M. Babin: „Javno perilo na lokalitetu Torac…“)

Tako je primjerice u Rijeci javno perilo Brajda bilo u funkciji sve do 1939. godine, a napajalo se vodom iz istoimenog izvora. Smatra se kako je uz spomenuto (jedino do danas sačuvano) u tom gradu bilo još šest javnih perila. U Splitu je korito sumpornog vrela zvanog „Piškera“ (na predjelu Matejuška) dugo služilo i kao javno perilo, da bi oko 1930. godine bilo pretvoreno u kanal. Javno perilo (izgrađeno između 1870-ih i početka I. svjetskog rata) postojalo je i u Makarskoj. Najpoznatije javno perilo na području Kaštela (od kojega su danas sačuvani samo ostatci) sa čak više od 16 bazena za pranje rublja nekada se nalazilo u zapadnom dijelu Gomilice, na samo granici s Kambelovcem – na lokalitetu zvanom „Torac“.

Na slici iz 1860. godine prikazana je kaštelanska pralja („lavandera“) u ženskom društvu kraj bunara, dok u pozadini dominira karakteristični oblik kule Cambi u Kambelovcu

Kako ističe M. Babin: „Redovito tjedno pranje rublja u Europi se pojavljuje tek tijekom 19. st. jer materijal korišten za izradbu odjeće u predindustrijsko doba nije bio pogodan za taj tip pranja (pust, koža, vuna, lan), pa su se takvi materijali čistili ribanjem i udaranjem. Kada je pamuk uveden u širu uporabu, pranje rublja postaje ženska svakodnevica.“ Pritom je bila riječ o „vrlo teškom, zahtjevnom, a i opasnom poslu uzimajući u obzir dostupnost čiste vode, njeno vrenje i štetnost lužine korištene za pranje.“ Naime, umjesto sapuna koristila se lužina jer siromašne pralje nisu imale novca za kupnju industrijskog sapuna, pa se „rublje pralo polijevanjem lužine dobivene iskuhavanjem pepela.“

Odjeća pralje iz Kaštela 1847. („Lavandaja delle Castella“) – prva slijeva i izdvojeni prikaz krajnje desno iz 1846. Između ostalih dalmatinskih narodnih nošnji (Zadra, Imotskog, Šibenika i Paga) izdvaja se lijepa Kaštelanka sa svežnjom rublja dok je u pozadini moguće prepoznati Kaštilac u Gomilici

Pučanke koje su taj posao obavljale profesionalno plaćale su imućnije građanske obitelji. U slučaju kaštelanskih pralja to su bile obitelji iz obližnjeg Splita, pa se tako u jednom novinskom članku iz 1890. godine upravo Gomilica opisuje kao „glavno skladište spljetskih pralja…“. M. Babin zaključuje kako se kaštelanskim djevojkama kao dio „dote“ u potpunosti priznavala „glavna njihova zarada, utržak od pranja rublja za grad.“ Odjeća se preuzimala ponedjeljkom, a nakon pranja i glačanja vraćala četvrtkom. Za bogatije zadarske obitelji isti posao obavljale su „lavandere“ iz Preka na otoku Ugljanu, a time se bavila čak trećina stanovništva tog mjesta.

Nekadašnje kaštelansko javno perilo – danas neugledno, a tijekom druge polovice 19. i prvih desetljeća 20. st. jedno od mjesta društvenog života (M. Babin: „Javno perilo na lokalitetu Torac…“)

Na kaštelanskom javnom perilu Torcu bazeni za pranje betonizirani su u prvoj polovici 20. st., vjerojatno između dva svjetska rata, zbog antimalarične asanacije potoka. Naime, 1922. godine u Trogiru je osnovan Institut za proučavanje i suzbijanje malarije koji je na širem području provodio asanaciju močvarnih krajeva i lokava kao izvorišta zaraze malarijom. Iako su se time sanitarne prilike značajno poboljšale, javno perilo je izgubilo na svojoj vizualnoj prepoznatljivosti i kulturnoj važnosti. Ipak, njegovi današnji ostatci još uvijek podsjećaju na doba kada su Kaštelanke rublje puna tri dana „lušijale“, prale u „maštilima“, „ražentavale“, a potom sušile i glačale, što ga svakako čini neizostavnim dijelom kaštelanske povijesti svakodnevice.

Mate Božić

 

O autoru:

magistar edukacije povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog s ciljem revalorizacije starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Članke historiografske odnosno heraldičke tematike objavljuje u časopisima „Pleter“, „Gordogan“, „Grb i zastava“ te web portalima.