Početna Kaštela Križarska bitka i vitez po kojem je Lukšić dobio ime!

Križarska bitka i vitez po kojem je Lukšić dobio ime!

1237
UDIO

Nakon Arpadovića i Anžuvinaca, na tronu Hrvatske i Dalmacije našao se Sigismund Luksemburški. Međutim, već na početku njegove vladavine Osmanlije su osvojile Solun i Makedoniju te potom nastavile sa zaposjedanjem Balkana, da bi 1390. po prvi put opsadom zaprijetile i samom Carigradu. U pokušaju da definitivno otkloni tursku opasnost ugarsko-hrvatski vladar pozvao je kršćanski svijet na križarski rat protiv Osmanlija, što su podržali i obojica papa.

Sigismundova inačica grba Hrvatske i Dalmacije s tri srebrne lavlje glave na crvenom polju nastala je prema njegovom dinastičkom grbu s crvenim okrunjenim lavom u propnju – grb “Dalmacije” u grbovniku Hansa Haggenberga (oko 1470.); grb „kralja Hrvatske“ u Wappenbuchu Konrada von Grünenberga (1483.)

Jezgru križarske vojske činili su Burgunđani, dok je vojni pohod uz Englesku i Francusku okupio čete Svetog Rimskog Carstva, Bizanta te gotovo svih europskih zemalja koje nisu bile pod Osmanlijama. S druge strane, vladar Srbije je nakon Kosovske bitke bio pouzdani vazal sultana Bajazida. Većina križara je Dunavom stigla do Budima, gdje im se pridružio i Sigismund s ugarsko-hrvatskom vojskom, dok je križarska flota preko Crnog Mora također uplovila u Dunav. Tako je mjesto sukoba kršćana i Osmanlija postala sjeverna Bugarska, odnosno grad Nikopol.

Pokreti križarske vojske (crveno) i Osmanlija (plavo) tijekom Nikopolske bitke: nakon pretrpljenog poraza Sigismund se spasio bijegom do mletačkih brodova, na kojima je preko Dunava, Crnoga, Egejskog i Jonskoga mora doplovio do Dubrovnika i potom se kopnom vratio u Budim; turska minijatura s prikazom bitke

Osmanlijske i križarske čete bile su izjednačene po brojnosti, ali tijekom bitke pokreti raznorodnih kršćanskih jedinica nisu bili usklađeni. Burgundski vitezovi željni slave i pobjede prvi su krenuli u napad. Nakon početnog uspjeha bili su zaustavljeni te okruženi turskim snagama gotovo uništeni. Potom se u borbu uključio i Sigismund koji je bio nadomak pobjede, ali su njegovu vojsku napale svježe čete srpskog kneza odnijevši prevagu Osmanlijama. Tako je većina križarske vojske bila poražena, dok se sam kralj spasio bijegom.

Grb nekadašnjeg trogirsko-kaštelanskog roda Vitturi (kojeg donosi F. H. von Rosenfeld u grbovniku „Der Adel des Königreichs Dalmatien“) i suvremena kolorirana rekonstrukcija grbovnog štita: rodonačelnik obitelji bio je Držimir (trogirski knez prije 1185., potestat 1242.–43.), koji je vjerojatno ženidbom uspostavio rodbinske veze s venecijanskim Vitturijima

Zanimljivo je kako je u toj bitci sudjelovao i Sigismundov kraljevski vitez iz trogirske obitelji Vitturi – Luka ili Lukša. Uz dužnost viteza, bio je sudac i rektor, a umro je oko 1413. Upravo prema njegovom imenu nastao je i narodni naziv za Vitturije – Lušići. Od njega je potekla grana toga roda koja je 1487. dobila dozvolu za gradnju kaštela u današnjem Lukšiću. Prema pučkom nazivu obitelji, kaštel i cijelo mjesto isprva su nazvani Lušić, a od druge polovice 19. stoljeća i službeno Kaštel Lukšić.

Mate Božić

O autoru:

magistar edukacije povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog s ciljem revalorizacije starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Članke historiografske odnosno heraldičke tematike objavljuje u časopisima „Pleter“, „Gordogan“, „Grb i zastava“ te web portalima.