Početna Hrvatska Kao trogodišnjak ostao je bez oca: ‘Najteže mi je bilo snimati u...

Kao trogodišnjak ostao je bez oca: ‘Najteže mi je bilo snimati u podrumu vukovarske bolnice’

68
UDIO

Policajac Krešimir Šimić kao trogodišnjak ostao je bez oca Gorana kojI je poginuo kao pripadnik 108. slavonskobrodske brigade

Hrvatski policajac Krešimir Šimić (32) u trećoj je godini života ostao bez oca Gorana koji je, braneći slavonsku nizinu i mlade godine sina jedinca, poginuo kao pripadnik slavne 108. slavonskobrodske brigade. Njegovo je djetinjstvo rak rata uhvatio u svojim metastazama. Unatoč tome, nije posustajao. Kroz cijelo svoje postojanje, odrastanje uz majku, bez očeve ruke, Krešo se želio baviti nečim teškim da dokaže da je vrijedan društvu. U sebi je spojio tri naizgled nespojiva zanimanja – ultramaratonac, pjesnik i policajac. Ovih dana Krešimir je dobio središnje mjesto u spotu policijske klape Sveti Mihovil, koja je za nadolazeći Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje snimila novi videospot za pjesmu “Otiš’o je s mirisima jutra” velikana hrvatske glazbene scene Krunoslava Kiće Slabinca, koji nas je, nažalost, upravo napustio. Spot je prikazan kroz istinitu priču mladog hrvatskog policajca iz Slavonskog Broda koji traga za mjestima kalvarije svoga oca, stradalog tijekom Domovinskog rata u obrani Vukovara.   – Ideja je potekla od mojih kolega policijskih službenika iz Ravnateljstva policije i službe prevencije na čelu s voditeljicom Sandrom Weber, koja je okupila cijelu ekipu koja je realizirala ideju snimanja spota. Ja sam u spotu dobio čast da budem lik koji je glasnik sve djece u Hrvatskoj koja su ostala bez roditelja, a pogotovo Vukovarki i Vukovaraca čiji su roditelji poginuli i koji se nisu vratili iz dima Domovinskog rata – objašnjava Šimić. Svi koji su sudjelovali u realizaciji spota, od idejnih začetnika preko snimatelja i članova klape do Kreše kao glavnog protagonista, policijski su službenici. Ovaj spot je trajno sjećanje i spomen na 97 hrvatskih hrabrih policajaca koji su 1991. izišli kroz vrata policijske uprave dajući svoje neustrašivo srce za obranu Vukovara. Na ta vrata više se nikada nisu vratili. Otišli su s mirisima jutra, svjesni da su za nove naraštaje stvorili domovinu. Već i sama činjenica da se mogao u odori hrvatske policije prošetati Vukovarom, obići znamenitosti i na takav način ispričati priču posvećenu svim onim očevima koju su prošli kalvariju od vukovarske bolnice i hangara Veleprometa do odvoženja na Ovčaru za Krešu ima veliku težinu. Kada su ga pitali želi li sudjelovati u projektu, ni trenutka nije dvojio. Na sreću ili nažalost, on je bio idealan izbor za središnjeg junaka. – Ja već dulje vrijeme sudjelujem u preventivnim akcijama Ravnateljstva policije. Kroz taj moj angažman rodila se ideja da upravo ja budem glavni lik, s jedne strane zato što već imam određenog iskustva ispred kamera, a s druge zato što sam i sam dijete poginulog hrvatskog branitelja. Kada su mi javili da sam ja taj, za mene je to bila neizmjerna čast – kaže Krešo. Najteže mu je, kaže, bilo snimati u podrumu vukovarske bolnice. – Iako je ona sada pretvorena u muzej i tamo se nalaze gipsane lutke, još se osjeti duh Domovinskog rata, još je taj prostor ispunjen nekakvom napetošću i tjeskobom. A najsretniji sam bio kada nam je uoči samog otvorenja omogućen ulazak u krug vukovarskog vodotornja – ističe Brođanin. Mladi se ratnik želio na osebujan način pokloniti žrtvi svog oca, hrvatskog naroda i prerano ugašenim dječjim osmijesima. U to ime, svake godine trči 350 km dug memorijalni ultramaraton “Putevima dragovoljaca” od Zagreba do Vukovara. Pretrčao ga je već osam puta i time se neizmjerno ponosi. Krešo se trčanjem bavi već 17 godina. Iako je 2009. godine izdao i knjigu “Suze moje duše” koja govori o odrastanju djeteta bez oca, trkački korak je njegova priča kojom želi održati ta sjećanja živima. I ove će godine, sedmi put zaredom, u povodu obilježavanja obljetnice pogibije i ubijanja nedužnih civila i hrvatskih branitelja na Ovčari 20. studenoga posjetiti Vukovar. Ovako ‘V’ skulpture na ulazu u Vukovar izgledaju u večernjim satima – Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja svake godine organizira mimohod u sklopu kojeg pješačimo osam kilometara od vukovarske bolnice do Ovčare i tamo bude svečani program. Uvijek volim reći da je to za mene nešto posebno jer čitam imena svih osoba koje su ubijene na Ovčari. To je i jedna odgovornost, ali prije svega čast. Jako se ponosim ocem U trenutku kada je njegov otac položio život na oltar domovine, Krešo je imao samo tri i pol godine. Unatoč tome, on je već tada bio svjestan situacije koja ga okružuje, Domovinskog rata, granata, sirena, odlazaka u podrum. Iako je bio jako mali, u njemu je ostala velika trauma, a u sjećanje mu se zauvijek urezao sprovod njegova oca. Sjeća se da je imao flaster iznad oka na mjestu izlazne rane od metka i da je pokopan u odori. To su neke slike koje ga vežu i koje su mu ostale kao uspomena na oca. – Jako se ponosim svojim ocem. Ja taj spot nisam išao snimati za pljesak, nego zato da pokažem hrvatskim braniteljima na nebu da nikad neće biti zaboravljeni.

Izvor: vecernji.hr