Početna Hrvatska 18.studenog – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata

18.studenog – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata

87
UDIO

Dan 18. studenoga u meni budi ponajprije poniznost i čovječnost, kada u Vukovaru ne bi trebalo biti mjesta euforiji jer je taj dan prije 29 godina bio nagovještaj, i početak, strašnih zločina nad Vukovarcima na pragu 21. stoljeća. Tako govori Dubravko Gvozdanović (50), Vukovarac koji je 1991., tada kao mladi policajac, branio svoj grad.

Ta je ratna jesen Gvozdanovića zatekla na mjestu inspektora u Policijskoj postaji Vukovar. U obrani grada sudjelovao je kao pripadnik MUP-a sve do posljednjeg dana kada je, zajedno sa svojim suborcima, završio u koncentracijskom logoru u Srbiji. “U prvim danima Bitke za Vukovar, 25. kolovoza ‘91., nekoliko smo dana bili u Borovo naselju, a potom na Mitnici”, kaže. U tom naselju sudjeluje u borbama za obranu Vukovara sve do sloma otpora malobrojnih hrvatskih branitelja koji su odolijevali tijekom tromjesečne opsade. Bio je dijelom skupine poznate kao “Grič 7”. “Navečer 17. studenoga doznajemo da grad pada. Pokušali smo proboj, no nije bilo moguće. Nije se moglo ni do centra grada”, prisjeća se događaja koji su prethodili onom s poznatih slika ratnog Vukovara – predaji branitelja s Mitnice. Naime, poznato je kako su se 18. studenoga ujutro na salašu Goldschmidt odvijali pregovori s JNA. Istog dana u rano poslijepodne s oružjem su se predala 182 hrvatska branitelja Mitnice.

“Tada, s 20 godina, bio je to, naravno, šok. Jedna agonija završava, počinje kalvarija koje tada nismo bili svjesni. Znali smo da je Vukovar pao, ali u tom trenutku nastupila je neka praznina, ništavilo. Nismo znali što nas čeka, nismo bili svjesni što će se dalje događati. Nitko od nas nije očekivao takav obujam zločina kakav će se dogoditi nad Vukovarom”, kaž Dubravko Gvozdanović. Zarobljeni branitelji noć provode u zloglasnom hangaru na Ovčari, u njih je upereno oružje, slušaju viku i prijetnje. Zlostavljanja ih pak čekaju sljedećeg dana kada ih autobusima odvoze u Sremsku Mitrovicu. “Špalir, udarci, maltretiranja, postrojavanje i skidanje, uzimanje stvari…” ne želi puno Gvozdanović pričati o mučnim logoraškim danima, sve do razmjene na Lipovcu 22. svibnja ‘92.

Ostaje u MUP-u do 2001. kada je umirovljen, 1994. je bio u osobnom osiguranju pape Ivana Pavla II. za posjeta Hrvatskoj, sve vrijeme aktivno se bavio praktičnim streljaštvom i 1999. u Stockholmu postaje policijski svjetski prvak, na čelu je Hrvatskog saveza praktičnog streljaštva i sudski vještak za balistiku i vatreno oružje. “I dalje pamtimo sve što je bilo, zaborava nema. Ali treba nastaviti živjeti i ići naprijed”, zaključuje.

Sanja Butigan