Početna Kaštela Kuća obitelji Vuković iz Kaštel Štafilića privremeni je dom Petrinjke Marijane Perenčević:...

Kuća obitelji Vuković iz Kaštel Štafilića privremeni je dom Petrinjke Marijane Perenčević: ‘Najbitinije je da smo živi, na okupu. Dići ćemo kuću opet‘

970
UDIO

Kao da smo namjerno uboli najsumorniji trenutak subotnjeg dana. Onaj u kojem je netko od gore samo čekao da iziđemo iz vozila, kako bi s neba na Kaštel Štafilić prosuo litre krokodilskih suza.

Marijana Perenčević iz potresom razrušene Petrinje u tom nas je trenu već čekala pod nadstrešnicom lijepe štafilićke katnice, njezina novog, privremenog doma. Maše rukama, pokazuje tu smo, viče “evo nas”, onako toplo domaćinski. Šezdeset i pet joj je godina, obučena je u trenirku, čujemo je kako govori:

– Oprostite, nemamo kišobran, da imam donijela bih vam. Sve je to negdje gore ostalo pod ruševinama, nikada to više neću naći. Da ima dala bi vam ga od srca – kaže.

U srijedu, dan nakon tragičnog pokupskog potresa, onog koji je promijenio lice tog kraja, kćerka joj, zet, i troje unučadi sjeli su u auto. I iz dnevnog boravka pod vrtnom ceradom iz Petrinje stigli ravno u Kaštela. Našli su ga na Facebooku, ponudila ih je obitelj VukovićMarica i Petar, svaka vam čast ljudi, otvorila im dom. I rekla im, ovdje ćete mirnije spavati. Dočim su došli pristigli su i brojni mještani, susjedi, časne sestre, donijeli im hrane, kruh, kolača, pečenje, odjeću. I ne staju, stalno stižu i dalje.

– Ljudi grade život, ulažu u njega, kupuju stvari, napune ga sitnicama, odjećom, obućom, uređajima, zavjesama, prostirkama, novim kuhinjama, svim i svačim, ovim i onim. I onda u jednom potresu ostaneš bez svega. Ostaneš kao mi, kao i brojni moji susjedi, u onom šta imaš na sebi. Da su mi samo još dvije sekunde u toj kući, da nešto mogu uzeti brzo, onda bi to bile fotografije. Album sa slikama, mog muža, sestre, obitelji. Taj mi album najviše fali. Sve ovo ostalo možeš kupiti, nadomjestiti. Ima tu nekoliko naših slika u mobitelu, nešto malo. To me tako rastužuje – veli nam Marijana, plačući i brzo brišući suze da ih djeca ne vide.

Prvi je potres prošao onako, očekivano, u nelagodi, panici. Ali onaj drugi, za taj kaže da ni jedna granata, niti jedan rat, ma ništa nije ravno tom užasu. Tresu joj se ruke dok nam to priča, opisujući petrinjsku im kuću koja je zaplesala na valu nemirne zemlje, zidovima koji su se pomicali ovamo-tamo, stvarima koje su samo padale. Prisjeća se same sebe i nemoći da uhvati vrata i pobjegne. Jer koliko god je željela doći do njih, nešto je opet bacalo natrag.

Istrčala je konačno vani, prema svojima. U kuću više nije ušla.

– Kasnije mi je pričao jedan naš susjed, taman je tad bio tu u okolici Petrinje na imanju, kako je digao pogled i vidio ko neki oblak, maglu, nešto puno prašine, nešto živo, a neživo što se kretalo, hodalo prema njemu. Obaralo stabla. I kaže on ocu, ćaća nešto ide prema nama, nešto čudno dolazi veliko, valja drveće. Kaže mu ćaća, “ti si lud, šta ide”. A onda je puklo, bacilo je i jednog i drugog, šuma je hodala. Vjerujte mi, to je bilo nešto strašno – veli.

Njih šest i njezina druga kći koja je sa svojom obitelji našla privremeni dom isto u blizini, sada pokušavaju ukrasti malo mira. Marijana nam govori kako se plaše svakog jačeg zvuka. Pa i ovog od našeg vjetra. Znate kako je to kada kod nas zapuše. Pa lupa griljama, pa šišti, zviždi. Navikli smo se mi, ali ne i oni jer ih svaki taj tutanj podsjeti na buku koju je sa sobom donio potres. Veli da nikada, ničime, nikako, neće moći zahvaliti ovoj kaštelanskoj obitelji koja ih je primila na dom i hranu. Plače dok to priča, dirnuta je pažnjom ljudi.

– Vjerujte mi, susjedi su odmah došli, gazdarica nam je otvorila vrata, veli, kupit ćemo sve što treba, ma neugodno mi je da mi neko kupuje. Kažem ja, nemojte, ne treba, imamo od Crvenog križa. Ostalo nam je ono što smo taj tren imali na sebi. A sve drugo je prošlo. Kada ovo prođe, kada se sve smiri, mislim da ćemo s ovim ljudima što su nam dali zaštitu i ležaj, i što nam plaćaju i struju i vodu, ostati prijatelji dok god smo živi… Dok god sam živa to ću čuvati. Kad ostaneš bez ičega, ma bez jedne donje majice, onda kada vidiš tu pomoć, te kolone koje su svima nama pristizale u pomoć…. Ne mogu ne plakati, a ne smiju me djeca vidjeti da plačem, ali vjerujte mi, to znači da nismo sami. Ovo će vam reći svi oni koji su u tren ostali bez ičega – veli Marijana.

O čemu čovjek misli kada u trenu ostane bez svega? Što planira, što mu je cilj?

Marijana kaže kako se nadaju da će uskoro, što prije ići kući. Ali kakva će biti ta kuća, gdje će biti njihov dom, e to ne znaju. Jer Petrinja je srušena. Digla se, kaže za tridesetak centimetara u vis. Na sve strane, javljaju joj prijatelji od gore, otvaraju se rupe, u cesti, na nasipu, iza kuća. Počnu male pa se šire, postaju sve veće, dublje. Strah je da će progutati kuće, djecu, njih. Razmišlja logički, što i da kuću poprave, ako se uspije popraviti, a što ako potres opet dođe. Tko se jednom opeče i na hladno puše.

Možda država nešto uredi, možda se nešto sagradi? Zna samo da puno ljudi govori kako situacija s kontejnerima nije odgovarajuća. I da opet imamo scenarij kako se nekima dijeli preko reda.

– Ne znam. Ima tu puno neregularnih stvari, svašta čujemo, pa i gradonačelnik je puno toga rekao na tu temu. Kako dalje? Ne znam. Čekamo. Do neba smo zahvalni ljudima što su nas primili kada nam je bilo najteže. Do smrti im ovo zaboraviti nećemo. Nikada. Kako vratiti život? Čujte, sve te stvari, kuće, imanja, to se može opet dići. Šezdeset i pet mi je, ali bi opet gradila, vukla bi na špagu ciglu ako je ne mogu rukama donijeti. Najbitnije je da smo mi ostali živi, da smo na okupu. Dići ćemo kuću, opet ćemo kupiti što treba. Ali čovjeka kad ode vratit ne možeš. A ovim ljudima što nam pomažu, svim ljudima iz Hrvatske… Ovu ljubav neću im nikad moći vratiti…

Tu je Marijana opet počela plakati…

izvor: slobodnadalmacija.hr