Početna Dalmacija Ante Rajčić, rudar nogometnog blaga iz Kaštela: ‘Livaju i Pašalića našao sam...

Ante Rajčić, rudar nogometnog blaga iz Kaštela: ‘Livaju i Pašalića našao sam još u vrtiću i doveo u GOŠK-a‘

1628
UDIO

Kako su Kaštelani satrali Slovence…

– Posla’ sam Mariju poruku, Hajduk – Slovenija 3:0, a on mi je odgovorio GOŠK Hajduk – Slovenija 3:0, ha, ha, ha – zadovoljno se smije Ante Rajčić (59), trener nogometa, već nekoliko puta opjevan kako je to otkrio i brusio nekoliko dragulja dalmatinskog baluna baš u Kaštel Gomilici, klase za Hajduk i reprezentaciju.

Referiramo se na to kako su se u GOŠK-a iznjedrili Marko Livaja i Mario Pašalić, strijelci u pobjedi Hrvatske protiv Slovenije.

– I ne samo oni, da je tu dodat Antonija Milića, najbolje bi mu se bilo vratit u Hajduka, pa da imamo i odličnog livog stopera – priča nam Rajčić, pa u plejadi darovitih iz Gomilice u zadnje vrijeme spominje i Branimira Cipetića koji je sad u Lokomotivi, reprezentativca Bosne i Hercegovine, vratara Domagoja Lukača što je sad došao u Dugopolje, spominje i Marija Ćurića koji je bio u Hajduka, pa u Šibenika postao standardan i rekorder je po minutaži. Sve Rajčić prati…

No, drž’mo se veličanstvene pobjede Hrvatske protiv Slovenije. Na stranu sjajna igra kapetana Ivana Perišića, Omišanina, ali strijelci su iz sjevernog susjedstva Splita.

Dvojica su izašla kroz Gomilicu, a dvojica iz vranjičkog Omladinca. Kako to? Kao da su četvorica? Polako, Livaja spaja Kaštel Gomilicu i Vranjic, a Nikola Vlašić, odnosno otac mu Joško odabrao je Vranjic gdje će mu sin Niksi kao mali koračat s balunom.

Zakon sjeverne strane Splita: Kaštel Gomilica i Vranjic.

Priča je znana o dalmatinskom bazenu kao vrelu talenata, a baš Gomilica dolazi u žarište nakon što je Hajduk nedavno posjetio GOŠK i kod ambicioznog predsjednika Zvonimira Šimića obnovio, učvrstio suradnju.

– Ma je, suradnje je uvijek bilo, samo ovisi na koju stranu mlina više vode dolazi. Sad su obećali više za nas… Ima simbolike ta nedavna posjeta, predsjednik Šimić je naumio podignuti klub, Kaštela kao grad u projekciji zaslužuju imat drugoligaša. Kod nas je uvijek bilo djece, a ona su naklonjena Hajduku, naravno. Naša škola baluna kvalitetno je ustrojena, koordinator posla s mladima je Domagoj Bojčić, a ja sam oduvijek u rudniku, s najmlađim selekcijama. Vrtić, prvaši, to je moje zadovoljstvo…

I bit će ih opet za Hajduk?

– A naravno. Uvijek ih je bilo. Ne mo’š se obranit koliko dice ima, a kad ovako zabiju Pašalić, Livaja, to je reklama, to je afirmacija – ističe Rajčić.

Trener koji je podizao Livaju i Pašalića priča nam:

– Livaju sam uočio kao sasvim maloga, imao je jedva pet, a sedam godina kasnije sa 12 i tri mjeseca prešao je u Vranjic. Uzeo ga je Franko Bogdan i otišao sam baš da vidim tu prvu subotu nakon njegova odlaska. Igrali su protiv Hajduka u Vranjicu i dobio je Omladinac sa 2:1, a Marko je da’ oba gola! Pašalić je bio kod nas od svoje pete do desete kad ga je uzeo Hajduk, selekciju je u Poljudu radio Mišo Krstičević i odmah ga je uzeo, bilo je to 2005.

Počeli su vrlo rano?

– Obojicu sam našao još u vrtiću, kad sam došao u Kaštel Gomilicu iz Stobreča, imao sam malo djece u školi nogometa, a konkurente Jadrana iz Kaštel Sućurca i Vala iz Kaštel Starog. Zato sam krenuo od vrtića, lijepio plakate, pozive za upis, uzimali smo najmlađe i stvarali bazu.

Kako ih danas vidite?

– Pašalić se ne mijenja, ne priča puno, radi, na treningu mu nitko ne bi mogao uzeti balun. Livaja je pak po cile dane igrao i na ulici, pokazivao osjećaj za prostor, balun ga je slušao, davao je golove lakoćom. Zabio bi glavom i sa ruba šesnaesterca.

I Sloveniji je sad dao glavom. Znamo da se sjete svojih početaka…

– Pogotovo Pašalić tu prednjači, dariva nam lopte, misli na nas… Kad su zabili golove nije bilo sretnijeg od mene, nije prvi put da potvrđuju talenat i klasu. Gledao sam utakmicu na televiziji i slao Mariju poruke, da ga dočekaju u svlačionici, mi smo stalno u kontaktu.

Mario i Marko. U Vranjic je pak Livaja otišao preko Franka Bogdana, a tu će se zateći kasnije i Vlašić. Da znaju Slovenci gdje je sve počelo:

– Ja sam gledao uživo, s tribina, bio sam na istoku, skočio sam od veselja kad je Livaja zabio – priča nam Franko Bogdan. – Uvijek mi je drago kad zabiju naša dica, sva trojica iz Hajduka. A ovaj prvi gol za reprezentaciju Marko Livaja je davno trebao zabit, prije šest, sedam godina, da je bolje ili ranije realizirao svoj talenat. Ali, dobro, nikad nije kasno, bio je nemirni duh što ga je limitiralo. Posljednje dvije, tri godine to je sasvim drugi igrač, miran, koncentriran, stabilan. Ja sam uvijek sretan zbog njegova uspjeha, premda već duže nismo skupa kao što smo prije bili. Što je bilo znamo on i ja, ali me to ne priječi da uživam u njegovu uspjehu, jer znam da je Marko za ovaj trenutak živio. Da daje golove za Hajduk i reprezentaciju i to na svome stadionu.

izvor:slobodnadalmacija.hr