Početna Kaštela Velika životna ispovijest župnika iz Kaštela, don Carlosa: Želio sam biti poput...

Velika životna ispovijest župnika iz Kaštela, don Carlosa: Želio sam biti poput ujaka koji je imao djecu bez žene, novac i luksuz, kad mi je otac stradao, nisam ga mogao trpjeti

871
UDIO

Lažni životni ideali, počevši od novca, luksuznih automobila, kuća i na koncu uspješne poslovne karijere… Odličan učenik kojem su se u školi svi “klanjali”, mladić sa stilom, koji je ostvario sve životne snove.

Tim bi se riječima ukratko mogao sažeti idealni život, kojim je krenuo koračati naš sugovornik.

On je 49-godišnji kolumbijac don Carlos Adrian Taborda Vasquez, novi župnik u župi svetog Jeronima u Kaštel Gomilici u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji koja broji oko 5000 stanovnika.

Na blagdan Svih svetih za “Slobodnu Dalmaciju“ posvjedočio je svom o putu izbora lažnih ideala, ropstva nepraštanja, do slobode u koju ga je uvela Božja ljubav. Danas će kazati kako je njegov život – djelo Božje providnosti.

No, krenimo redom.

Ovaj simpatični “maleni“ svećenik rođen je, reklo bi se kod nas, “Bogu iza nogu, na kraju svita“ u Kolumbiji, gradu Medellinu, drugom po veličini u državi. Ondje živi oko pet milijuna stanovnika.

– Živio sam u vjerničkoj obitelji koja je uvijek bila u Crkvi. Još kao dijete roditelji su nam, meni i mojoj braći i sestri,  pokazali svu ljepotu koju Crkva ima.

Sjećam se nedjeljnog odlaska na misu, već u šest sati ujutro nas petero djece bilo bi na tuširanju da bismo u sedam ujutro bili u crkvi.

Ništa ja nisam razumio, osim jednoga – da je taj odlazak u crkvu na misu važan za moje roditelje.

Nikad nije bilo nedjelje da rano ujutro nismo bili u crkvi. Kasnije, kada sam postao mladić, nisam imao nedoumica hoću li ići na misu ili ne. I kad nisam živio s roditeljima, činilo mi se da bih, ukoliko ne bih otišao, izdao svoje roditelje, odgoj koji sam od njih dobio. Oni su u mene usadili ljubav prema Crkvi.

I tako je počela moja avantura s kršćanskim životom – otkriva nam na početku razgovora don Carlos, napominjući kako nije imao pojma gdje se nalazi Hrvatska, niti je ikada u životu čuo za našu domovinu.

Vraća se na svoju mladost, školovanje, bio je odlikaš, primjer u školi.

– Moj film u glavi bio je: ja sam uspješan, pametan, obrazovan momak koji će uspjeti u životu i karijeri. No, Gospodin mi je pokazao da je počeo ozbiljno intervenirati u moj život.

Bilo je to 80-ih godina. Poznato je da Kolumbija, na žalost, zemlja s tragičnim epizodama, ratovima s kartelima i narkotržištem. Imao sam ujaka, inženjera, koji je, gledajući mojim očima, u životu imao sve.

Imao je novac, karijeru, automobile, kuće, imao je žene, a nije bio u braku, djecu… Mislio sam, to su moji životni ideali: imati tolike stvari, a ne ovisiti o nikome. Ako imaš novac, imaš sve. Od obitelji sam dobio odgoj, mislio sam da je potrebno učiti kako  bih mogao uspjeti i kako ne bih ovisio o nikome.

U tom razdoblju mog života, mafija je ubila mojeg ujaka. Pred njim se zaustavio auto i izrešetali su ga. Vidio sam ga, njegovo tijelo bilo je puno metaka. Tada mi je Bog dao da se počnem pitati: kako je živio, je li bio sretan? Imao je sve, a na kraju ispada da nije imao ništa.  Zapitao sam se: zar je to moj ideal života koji je tako pao? Imaš karijeru, novac, a nemaš ništa…

Vremenski blizu ovom događaju s ujakom, nastavlja don Carlos, njegov je otac imao prometnu nesreću na motoru. Bog mu je sačuvao život, ali bio je u komi tri mjeseca, tri godine nakon te tragedije još nije bio došao sebi.

– Vidio sam da to nisam mogao podnositi. Nisam ga mogao ljubiti! Ja koji sam se smatrao dobrim mladićem?! Pitao sam Boga zašto je, od svih ljudi na svijetu, moga oca odabrao? Prvi put sam vidio majčine suze. Kasnije sam shvatio što mi se u tom razdoblju života događalo. Nisam želio trpjeti. Trpljenje me sablaznilo. Ali ne samo to.

Nisam mogao ljubiti oca! Prezirao sam ga, bio u buntu, ponekad i vikao na njega. Nisam razumio njegovu situaciju – prepričava nam svoj životni put gomilički svećenik.

Preko Krista je shvatio što znači u pravom smislu riječ – ljubiti.

– Ako ne mogu ljubiti svog oca, koji mi je dao život, ne ljubim nikoga. I Crkva mi je dala snagu da pođem k ocu i tražim oproštenje. On me zagrlio i plakao, plakali smo obojica.

Od tada mi je Gospodin dao nevjerojatnu slobodu. Prijavio sam se u Bogosloviju u Medellinu, u Sjemenište “Redemtoris Mater”. Ondje sam već ranije pohađao kateheze za mlade.

Što me potaknulo na to? Spoznao sam da trpim, ali ne zato što nemam novca ili uspjeha. Čak sam ranije, godinu dana i radio u jednoj maloj firmi za proizvodnju cipela. Dakle, nisam trpio zato što nešto nemam. Trpio sam zato što ne mogu ljubiti. Ako ne ljubiš, ne možeš biti sretan. I Gospodin mi je to jasno pokazao.

Potom sam ga pitao zašto toliko ljudi u svijetu trpi? Možda misle da trpe jer nemaju novca, posao, zdravlje… Te stvari jesu bitne, ali ključna stvar je da ljudi trpe jer ne mogu ljubiti, ne mogu se darivati, nemaju snagu dijeliti s drugima.

Vidio sam, kad mi je Gospodin dao raspoloživost za ljubav, vidio sam što je to, shvatio sam da sam konačno slobodan. Kad su me pitali hoću li biti raspoloživ tamo gdje me Crkva traži, možda nisam niti bio svjestan što znači ta raspoloživost koju sam izrazio pri ulasku u Bogosloviju.

Nakon dvije godine poslan sam u Italiju, na jedan međunarodni susret za svećeničke kandidate misionare Neokatekumenskog Puta. Taj događaj bio mi je lijep, prvi put sam izašao iz Kolumbije. Vidio sam Italiju, Rim, Peruggiu, Assisi… Bila je 1994. godina.

I sve je bilo divno dok nije došao dan kada su rekli da će vidjeti gdje će nas poslati. Rekli su kako trebaju dva Kolumbijca za Hrvatsku, a izvlačenje je bilo ždrijebom. Kiko Arguello, osnivač Neokatekumenskog Puta, izvukao je moje ime. Odgovorio sam – evo me! Pitao me jesam li raspoložen poći u Hrvatsku? Moj odgovor je glasio – jesam!

A kad je došla pauza, pitao sam kolegu: Gdje je Hrvatska? Rekao je: bivša Jugoslavija. Zamolio sam ga neka mi pokaže na karti gdje je to. Potapšao me po ramenima i rekao: Ne boj se! To je tamo gdje je rat. Samo sam ga pogledao i zahvalio za “utjehu” -prepričava nam svoj dolazak u našu državu ovaj svećenik, za kojega će vjernici u Gomilici kazati kako imaju osjećaj da ga poznaju cijeli život, a ne tek dva mjeseca koliko im služi.

Stigao je iz Kolumbije u Pulu, u Sjemenište “Redemptoris Mater” i bilo mu je lijepo. Prednost je bila što u Istri mnogi govore talijanski jezik. Hrvatski mu je, veli nam, bio – ajme! Kad je čuo kako govorimo, skoro je počeo plakati, ništa nije razumio.

– Ajme, tko će ovo naučiti?!, mislio sam iskreno. Međutim, vidio sam kako Bog proviđa. Inače nemam dara za jezike. Stvarno sam vidio da je to znak od Gospodina. Da nije bio Njegov znak da me ovdje zove, ne bih se mogao sporazumjeti.

Gledajući sada unatrag, mogu reći da je Gospodin učinio divno djelo. Uvijek me pratio i tješio, jer nije lako kad čovjek ostavi svoju zemlju, kulturu, roditelje, obitelj… Ali vidio sam da Gospodin ispunjava svoje obećanje: “A svatko tko zaradi mene ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive, primit će stostruko i baštiniti vječni život” (Mt 19,29).

I vidim danas, kad idem na misu, koliko me ljudi prihvaćaju, bakice koje dolaze u crkvu su kao moje majke, veliki broj ljudi mi je otvorilo svoja vrata, primaju me kao da sam brat, sin. Tu vidim Božju providnost i ispunjenje Svetog pisma. I ne samo to. Uživam ovdje, nikada nisam mogao niti sanjati da ću služiti u Kaštelima, u ovako lijepom gradu – priča nam don Carlos.

-Vidim, dodaje nam, kad Bog otvara putove, divno je to prihvatiti i koračati s Njim. I vidim da ta ljubav dolazi od Boga. Dao mi je ljubav za Hrvatsku. Volim Hrvatsku kao da je moja zemlja. Moja prva misa bila je na hrvatskom jeziku, iako nekad promašim padež, ali važno je da se razumijemo.

Nakon što sam otišao kod svojih u posjet u Kolumbiju, jedva sam čekao vratiti se ovdje, jer ovdje pripadam! Gdje ću biti sutra? Sutra će Gospodin providjeti, pokazati. Sjećam se da su nam u formaciji govorili da budemo danas gdje jesmo kao da smo sto godina tu.

Ipak, ništa ne ovisi o meni, sutra mogu biti negdje drugdje, ondje gdje Gospodin zove. Zahvalan sam Gospodinu za ovo poslanje koje mi daje. Sretan si kad se daruješ, služiš. Kao Isus na križu koji se darivao do kraja.

Molimo Duha Svetoga kako bi ispunili svoje poslanje. Nismo savršeni, grešnici smo, ali zato smo potrebni da Gospodin svaki put dođe i da nam pomogne – poručuje don Carlos.

Za kraj razgovora poručio je:

– Blagdan Svih svetih je simbol vjere u Boga i u sve duše koje su preminule njemu u spomen. Provedimo ga u miru.

izvor: slobodnadalmacija.hr