Početna D. Ljubic UVOD (prvi dio)

UVOD (prvi dio)

1339
UDIO

UVOD

Cijela knjiga je svojevrstan dokument jednog vremena (1991-2001.). Sa svega nekoliko priča dodiruje se rata, s nešto više opisuje prokletstvo jedne knjige, koje autora umalo nije odvuklo u smrt, dok sve ostale priče obrađuju odnose među ljudima u logističkoj bazi NATO snaga u Splitu. Organizirani kriminal između službenika RH i pripadnika NATO-a, omogućio je autoru da pobliže upozna anglosaksonsko licemjerje i hrvatsku grabež.

P.S. Svjestan sam da nije svatko jednako spreman na ovu istinu i da se nad nju može nadviti sjena teškog križa. Stoga sam dugo, dugo vremena dvojio da li je zapisati ili je prepustiti prašini zaborava.

AUTOR

KONAC STUDENOG

Iščekujući presudu, slušao je zavijanje vukova, strašnom glađu u podnožje mitske planine stjeranih. Pred blijedom svjetlošću parafinskih svijeća, usred hladne tmine napuštenog grada, vidio je jasna lica umirućih ideala.

Te je noći u studenom, još nejaka Republika izdana. Te je noći u studenom, već ostarjeli Cezar, krvavim zlatom odanu stražu kupio.

U NOVIGRADU

TRI STRAŠNA GRIJEHA

Obgrlivši koljena nejakim rukama, gotovo sklupčan, na kućnom pragu sjedio je dječak plavkasto-smeđe kose. Očima smeđe boje zamišljeno je promatrao uski jednopreg, što ga je kolskim putem polako vukao stari, dobroćudni sivac. Sjedući na neudobnom drvenom sjedištu, uzde je labavo držao, odavno ogrubjelim rukama, težak suncem opaljena lica. Ravnodušno je gledao ispred sebe. Baš kao i sivac.

– Di sad oni idu? – po tko zna koji put prošlo je radoznalim dječjim umom

Bio je to mali mislilac, petogodišnji Duki, koji je živio na rubu radničkog naselja, smještenog usred polja, dobrim dijelom među vinogradima. Dobro je znao da postoje tri strašna grijeha koja nikada ne smije počiniti. Prvi je bio otići na staru kaštelansku cestu, koja se nalazila dvjestotinjak metara dalje, s južne strane naselja. Drugi je bio još opasniji prijeći brzu magistralu, stotinjak metara udaljenu, sa sjeverne strane. Treći grijeh je bio najstrašniji mašiti se za grožđe, što su ga ljudi naborana i opaljena lica uzgajali. Puno puta je čuo da oni ne vole djecu doseljenika.

Sutra je, provirujući iznad prozora sobe, smještene na južnoj strani kuće, zurio u drugi jednopreg, što ga je vukao pitomi vranac drugim putem.

–  Di svi idu? – pitao se.

Jednog od narednih dana, k njemu je stigao bjelokosi, također mršavi, dječak plavih očiju. Bio je to njegov nerazdvojni prijatelj Billy. Postavio mu je najnezgodnije pitanje.

– Di ovi karovi idu? – upitao ga je toga lijepog proljetnog dana.

Duki ga je gledao značajno. Billy nije znao da se on već neko vrijeme bavi logikom.

– Znaš da svi avioni šta letu, sleću na jedno misto! Taj arodom… erodom!

Billy ga je slušao otvorenih usta. Ponosan na svoju ulogu pametnjakovića, uživljeno nastavi:

– Tamo oni noće! Tako i karovi imaju svoj ero… aro… to misto di oni stoje!

– Je li? – iznenađeno lane dječak bijele kose.

– Je! – samouvjereno potvrdi.

– A koliko i’ tamo ima? – zapita, izgarajući od znatiželje.

– Ko zna. Puno.

– Jesi ga ti vidija?

– Al’ ne viruješ?

Pomalo uvrijeđen naznakom sumnje u njegovu glasu, odmah ponudi dokaz:

– Kad mi ćaća ode radit, ićemo za jednin! Pa ćeš onda vidit!

Tako i napraviše, namjeru pažljivo skrivajući od braće, a još više od roditelja. Neprimjetno su kaskali za zaprežnim kolima, povremeno se pogledavajući. Bili su uzbuđeni i oduševljeni. Kršili su roditeljsku zabranu udaljavanja od kućnog dvorišta. Nenadano, konj je, s kolskog puta izbivši na glavni makadamski, skrenuo prema opasnoj magistrali. Samo su se pogledali. Došavši pred cestu, razočarano su pogledom pratili čovjeka kako, nakon što je propustio automobil, odlučno udara uzdama po konjskim sapima. Neko vrijeme su ispraćali jednopreg, koji je svojim jednoličnim ritmom nastavio put uzbrdo, a onda su se opet pogledali.

– Oćemo li? – prvi progovori mislilac.

– zabrinuto odgovori Billy.

Osvrnuvši se lijevo i desno, potrčali su preko brze ceste. Pratili su težaka, sve dok s kolima nije ušao u svoje polje. Njihovom čuđenju nije bilo kraja.

-Di je? – Billy će.

-Neman pojma. – jedva prevali preko usana, dotad samouvjereni Duki.

-Amo ća! – uplašeno predloži.

Grabili su sitnim, ali žurnim koracima natrag prema magistrali. Kad su, umorni, stigli do nje, začuli su izbezumljeno dozivanje Dukijeve majke. Pretrčavši je, naletjeli su na grupu odraslih ljudi sumornih lica. Bili su to Dukijevi gosti, među kojima se nalazila shrvana majka. Nasta neobuzdana vika, grljenje. Začuše se prijetnje šibom, ocem.

– Crni sine! – grleći ga, na rubu plača, prestravljena majka zavapi.

A tek mu je bila peta godina.

Nastavka proćitajte ovdje: nastavak.