Početna D. Ljubic VRUĆICA (drugi dio)

VRUĆICA (drugi dio)

1469
UDIO

Prethodni dio romana proćitajte ovdje :

prethodni dio romana.

Tri mjeseca kasnije

Dugo se vremena nije uspijevao osloboditi osjećaja sramote, što ga je neprestano pratio. No, ni na kraj pameti mu nije bilo, prestati s dubokim razmišljanjem s kojim je, kako je vjerovao, mogao doći do dragocjenih odgovora. A pitanja su navirala sa svih strana. Naprosto im se nije mogao braniti.

S jeseni, stigli su i prvi hladni dani. Prišao je štednjaku i otvorio vratašca. Zadivljeno se zagledao u vatru što je radosno plamtjela. Nije znao zašto, ali oduvijek ju je volio promatrati kako gori i pucketa.

– Zatvori vrata! – ukorila ga je majka, čim je, s vrata kuhinje, ugledala sina što radi.

Nevoljko ju je poslušao, pa se, snuždena lica, uputio prema kauču, što se, naslonjen na zid, pružao do kuta kuhinje koja je ujedno bila i dnevni boravak. Popevši se na njega, osloni se na koljena, a onda ručicama počne namještati jastuk. Završivši s pripremom malog legla, najprije legne na bok, a zatim se okrene na leđa i ispruži noge. Neko je vrijeme zurio u nedavno okrečen strop, a onda je, lagano okrenuvši vratić, smeđim očima počeo prelaziti po prostoriji u kojoj je provodio najviše vremena. Nasred nje stajao je stol s aluminijskim nogama. Ugurane pod njega, stajale su četiri stolice modernog dizajna, napravljene također od tog svijetlo-sivog metala. Na sredini stola, preko kojeg je bio prebačen jednostavan plastični stolnjak smeđe boje, nalazila se litrena staklenka sa vinom. Njene dvije trećine bile su obojane tamno-crvenom bojom. Do nje je stajala prazna čaša. Bio je to sasvim uobičajen iskaz dobrodošlice za muškarce u težačkom kraju, koji su znali navratiti u radničke kuće.

Maknuvši radoznala oka s crnoga vina, na kojega je padala svjetlost čarobne električne niti sa stropa, kratko osmotri majku, koja se pojavila na vratima, pa se onda opet zagleda u bijelu površinu iznad sebe.

Bilo je nešto manje od sedam sati. Otac je radio drugu smjenu, brat je učio u njihovoj, a majka slagala robu u svojoj sobi. Kada je opet došla poviriti što radi, pogledavši je s ljubavlju, nesigurno zapita:

– Mama… mogu li se ja napit malo vina?

– Vina! – preneraženo vrisne ona.

– Kakvog vina! Nije vino za dicu, sine moj! – objasni mu vrteći glavom.
– Samo malo. – nije se dao smesti.

– Ma, niti malo! Šta ti pada napamet! – odlučno se usprotivi i samoj pomisli na tako nešto.
Videći da njegova ideja nije dočekana s oduševljenjem, opet se zagleda u strop, ništa ne govoreći. Majka ga je kratko odmjerila, a onda se posvetila slaganju posuđa u sudoper. Povremeno ga je pogledavala, nenavikla na šutljivost svoga mlađeg sina. Kada ga je ugledala kako se uvlači pod deku, iako je prostorija bila ugodno topla, spustila je omanji lonac na metalnu površinu, pa otišla k njemu. Prišavši mu, brižno je položila dlan na maleno čelo.

Odmah potom, uznemireno je rekla:

– Pa ti imaš fibru!

Čuvši to, odmah se okrene k njoj. – Nije velika! odmah ga utješi.

I dalje ju je gledao u brižne i tople smeđe oči. Beskrajno ju je volio. Puno više nego oca. Znao je da je pravi trenutak da iskoristi njenu slabost.

Zato je i upita:

– A mogu li se napit malo vina?

Nije ga privlačilo samo vino, već to što je tako izričito zabranjeno.

– Nemoj sine! – blago ga prekori.

– Ali mama… samo malo! – ustraje, ohrabren slabljenjem njene odlučnosti.
– Rekla san ti! Nije vino za dicu!

– Ali samo malo! – skupivši obrve, molećivo nastavi.

– Rekla san ti! – odgovori, nježno gledajući u okice, pogladivši ga po kosi.

– Ma samo malo… mamice! – počne preklinjati.

Videći da se ona koleba, lukavo je pokuša osloboditi straha umilnim riječima:

– Šta će mi bit od malo vina!

Malo se dvoumila, a onda otišla do stola. U čašu je ulila samo toliko vina, da prekrije dno. Bez imalo ponosa na to što učini, pruži mu čašu. Samo mu je, bolesnomu, htjela ugoditi. Veselo rukom krene prema njoj. Bio je nadohvat zabranjenom voću. Zatim, pridignut na krevetu, s dvjema rukama prinese čašu ustima, te je, namršten kao da pije onaj mrski sirup protiv bronhitisa, hrabro iskapi. Potom se malo strese, krijući razočaranje okusom, pa se, pogledavši zahvalno majku, spusti leđima natrag na ležaj. Ona ga je još neko vrijeme brižno milovala pogledom, a onda se uputila u sobu, uvjerena kako njenom mezimcu nije ništa ozbiljno. A on, zadovoljivši svoju radoznalost, promrda zatiljkom u jastuku i, načinivši udobnu udubinu u njemu, sklopi očne kapke. Iznenađeno je pratio početak čudnovate promjene stanja svijesti.

Dva sata kasnije

Kuhinjska vrata su se otvorila i na njima su se pojavili, čovjek u bijeloj kuti s crnom torbom u ruci i njegova prestravljena majka, koja je, zabrinuta za sinov život, otrčala u ambulantu po dežurnog liječnika.

Križajući ruke od muke i jada, usplahireno kaza:

– Puno ga boli! Neznan šta mu je doktore!

– Ima li fibru? – upita on smireno, odmjeravajući bolesnika što je ležao na boku, lica položenog na jastuk.
– Ima! Ima! – brzo odgovori ona.

Duki ih je tužno pratio pogledom. Sav je gorio. Zbog vrtoglavice se nije smio ni pomaknuti.

– Šta te boli? – prišavši mu, upita ga čovjek u bijelom. Nije bilo odgovora.

– Eto vidite doktore! Ni govorit nemože! – na rubu plača, poviče uspaničena majka.
Uskoro mu je majica podignuta, a po nejakim prsima počeo istraživati hladni metal. Potom su ga okrenuli na drugi bok, kako bi mu liječnik stetoskopom prešao po leđima. Dok su ga okretali, činilo mu se da propada u strašan bezdan. Nakon temeljitog pregleda, koji je uključivao i mjerenje temperature, čovjek u bijelom, pogleda Dukijevu majku, koja kao da je bila na iglama, pa joj sugestivno reče:

– Nije ništa opasno! Temperatura je manja od trideset devet!

– A šta mu je? – bojažljivo priupita ona.

– Biće on dobro! – izbjegne odgovor liječnik.

Ništa joj nije preostalo, doli vjerovati mu i neprestano bdjeti nad svojim teško bolesnim sinom.

Dva sata ranije

Ostavši sam, Duki se do mile volje mogao posvetiti svojoj novootkrivenoj strasti logici. Nije mu trebalo puno, kako bi zaključio da djeca ne smiju popiti čašu vina, ali da smiju, koliko god hoće, ako to čine sa prstićem vina u toj čaši. Tako se on, kada nije majke bilo u blizini, ustajao iz kreveta i u čašu pažljivo ulijevao zabranjeno piće, strogo pazeći da ne premaši zamišljenu liniju. Kradom je punio svoju tikvicu rujnim vinom, sve dok je mogao ustajati iz kreveta.

Unatoč silnom mozganju, liječnik nije uspio odgonetnuti, od koje bolesti on leži kao mrtav. No, sramio se priznati to.

A zapravo je ležao, mrtav pijan.

VRABAC U RUCI

Gledajući otvoreni prtljažnik ujakovog automobila koji je dan ranije stigao iz Njemačke, Duki je mislio da će mu srce iskočiti od uzbuđenja. Mnogobrojne šarene lopte mamile su osmijeh na njegovo dječje lice. Kada je dobio tri, od sreće nije znao gdje će s njima.

Spremivši dvije na sigurno, s trećom na prsima hitao je k svom prijatelju Billiju koji je stanovao u susjedstvu, tek stotinjak dječjih koraka daleko od njega. Njihovo trogodišnje prijateljstvo bezosjećajna sudbina stavila je na veliku kušnju. Naime, te godine dva nerazdvojna prijatelja dobila su pozive za testiranje na kojima se trebalo odlučiti jesu li spremni za školu. Dogodilo se ono najgore. Billy, koji je bio samo tri mjeseca stariji, je uvojačen dok je Duki odbijen uz obrazloženje da je premlad.

Stoga je, silno uplašen da će tamo naći nove prijatelje, žurio pokazati mu loptu s kojom su se mogli igrati kad Billy stigne iz škole. Uvijek mu je bilo žao što on, za razliku od njega, nema rodbine u Njemačkoj.

Prevalivši dionicu makadamskog puta čiju je svaku rupu i kamen znao napamet, našao se pred jednostavnim dvodijelnim vratima što ih je njegov otac, koji je vario brodove, napravio na ulazu u dvorište. Na trenutak je nesigurno zastao. Taj njegov otac bio je nepredvidiv i povremeno opasan. Važio je za samoukog stručnjaka za nadnaravno. Znao je koliko se puta treba prekrstiti kada naiđe na udovicu, a koliko kad mu preko puta prijeđe crna mačka. Također, znao je kakva sudbina stiže onoga pored koga pljune, a kakva onog na čiju se kuću pomokri. Takav je bio Bleki Senior.

Skupio je hrabrost, udahnuo duboko i smiono gurnuo metalna vrata. Odlučno je gazio betonskom stazom i, došavši do malene verande, zaobišao je, te zemljanom stazom produžio prema balkonu podno kojeg se protezao prostran, višenamjenski vrt. Uočivši bijelu kosu i glavicu na kojoj je rasla, Dukiju srce zaigra od sreće.

– Billy! vikne pružajući plastičnu loptu u njegovu smjeru. Bjelokosi dječak se okrene, ugleda loptu u njegovim rukama i

raširi plave okice.

– Okle ti? – upita s blagom primjesom ljubomore u glasu.

– Ujko mi je da tri! – ushićeno kaza.

– Tri! – zapanjeno ponovi Billy.

– Tri?! – začuje Duki poznati glas od kojeg mu se sledila krv u

žilama.
Bio je to Bleki Junior koji je stajao na balkonu i poput velikog guštera upijao jesenske sunčeve zrake i njima grijao hladni krvotok. Duki ga je bojažljivo pogledao. Bio je mnogo stariji od njih. Imao je trinaest, gotovo četrnaest godina. Kratku smeđu kosu i oči sive boje. Zubi, kad bi ih pokazivao, stajali su krajnje neubičajeno. Dva prednja gornja koja su se križala, djelovala su prijeteći. Sva su se djeca bojala njegove ćudi. Među njima su kružile glasine kako je lud i opasan kao Luda Šarka. A Luda Šarka je bila islužena i poluslijepa doga što je cijeli radni vijek čuvala brodogradilište, a koju je Bleki Senior dovukao kući i zavezao za baraku poviše kuće. Svoju narav pokazala je kada je na nju nabasao neoprezni poštar. Njihovi zajednički urlici na noge su digli velik dio naselja. Osim toga Bleki Junior je imao i mnoštvo afera. Mnogobrojne krletke s prelijepim pticama pjevicama pronađene su u onoj baraci što ju je čuvala stara Šarka. Otkrilo se i groblje bicikla na zarasloj ledini u blizini njegove kuće.

– Je, tri. – promuca Duki.

Malo su iskušavali loptu, malo se s njom dodavali. Strah od Billijeva brata brzo je iščezao. U jednom trenutku lopta je završila među stablima bresaka. Duki je otišao po nju, a kad se vratio, Billy mu reče:

– Moj će ti brat nešto pokazat!

– Šta to? – znatiželjno zapita.

– Vidićeš! uzvrati, zagonetno se smiješeći.

S neskrivenim ponosom gledao je starijeg brata u leđa dok je išao prema kokošinjcu. Drvena nastamba u kojoj su bile spavaonice pernatih beštija, ispred sebe je imala dvorište u kojem su objedovale i šetale, a koje je bilo omeđeno betonskim zidovima. Na željezu što je virilo iz njih stajala je tanka pocinčana mreža koja je čuvala posudu s namočenim kruhom od pohotnih vrabaca. Bleki je otkrio jedan dio mreže, pa se sakrio iza betonske kućice u kojoj se nalazila pumpa za vodu. Nije dugo trebalo da se mnoštvo gladnih usta sjuri na besplatan obrok. Kada im je pažnja popustila, prema kokošinjcu je potrčao Bleki i ubrzo počeo povlačiti otvoreni dio mreže. Veći dio prestravljenih vrabaca uspio je pobjeći, dok je ostatak panično udarao u mrežu s unutrašnje strane. Zatim je lisac otvorio vrata i žurno ušao unutra, rukama pokušavajući zaustaviti one što su se svim silama pokušavali dočepati slobode. Hvatao ih je dok nije jednog prikliještio uza zid. Duki je bez daha pratio taj uzbudljivi prizor. Uskoro je do njega došetao nasmijani Billijev veliki brat, u ruci držeći preplašenog ptića.

– Je lip, a? – obrati se zadivljenom Dukiju.

– Je, je! – potvrdi drhtavim glasom.

Odmah zatim pogleda Billija. Sjao je od sreće i ponosa. Nadao se da bi možda mogao reći bratu da mu ga pokloni. Oni su očito mogli uhvatiti onoliko koliko su htjeli. Videći da on šuti kao zaliven, pogleda u vrapca za kojim je žudio. Bleki mu je upravo palcem gladio glavicu. Najednom ga pogleda u oči svojim prodornim čelično-sivim pogledom.

– Ja tebi tića, ti meni balun! – predloži.

Duki se nije puno dvoumio. Obožavao je životinje. Toliko da nije mogao odoljeti tim tužnim, sićušnim očima. Vrlo brzo je lisac bio sit, a vrabac živ. Dok su se lisičići dodavali loptom, Duki je, baš kao i Bleki pokušavao palcem milovati dražesnu glavicu. Zavaran njegovom mirnoćom, neoprezno je pomaknuo prste.

– Ajme!! – vrtom se prolomio dječji krik.

S užasom je pratio njegov let. Molećivo je pogledao Billija, a onda njegova brata. Srce mu se cijepalo. Znao je da mu začas mogu uhvatiti novoga.

– Oćeš da ti uvatin drugog?! – začuje pitanje koje mu vrati blage linije osmjeha na iskrivljeno lice.
– Oću! – požuri s odgovorom.
– Onda mi donesi balun!

Otišao je žalosni Duki po novu loptu, ali nije ju odnio Blekiju, već je s njom ostao na putu pored njegove kuće, ne želeći ulaziti u njihovo dvorište. Udarao ju je nogom o zid što je odvajao put i vrt dobrodušnog Barba Petra koji je volio djecu, ali je više volio povrće o kojem se pomno brinuo. Pošto Duki nije imao nogometaško stopalo, lopta je vrlo brzo preletjela niski zid. Odmah je potrčao za njom, ali je najednom zastao kao ukopan. Biblijski prizor potpuno ga je paralizirao. Snažan čovjek, odjeven samo u radničke hlače, žurio je k njegovoj lopti. Kada se, bijesna lica, sagnuo i zgrabio ogromnu stijenu, te je s lakoćom podignuo, Duki je bolno zavapio:

– Nee Barba Petre!!!

Uzalud. Išao je kući vlažnih očiju.

Nastavak romana proćitajte ovdje : nastavak