I CVRČI CVRČAK (treći dio)

Prethodni dio romana proćitajte ovdje :

prethodni dio romana

Bez obzira koliko su Blekiji bili na zlu glasu, baš kao i svi ostali ljudi, i oni su se voljeli zabavljati i kreveljiti. Bližila se sredina dana, kada je k Dukiju, vedra lica stigao njegov prijatelj.

–  Iman ti nešto pokazat! – zagonetno mu je rekao.

Iskusnom Dukiju nije promaklo jedva primjetno podrhtavanje gornje vilice. Znao je da mora biti nešto zanimljivo. Dijelili su istu strast prema ludostima.

Ne mogavši obuzdati nalet znatiželje, odmah ga upita:

• A šta to?

• Vidićeš! Dođi kod mene!

Duki je promatrao modre oči, pitajući se, što li bi to moglo biti. Potom je pogled spustio malo niže, na usnu, koja je sve izraženije podrhtavala. Nije mogao, a da ne osmotri i njegove zdrave i ponešto veće zube, koji su virili iz otovrenih usta. Billy je duše bio na majku, dok je tijela bio na oca. Tako je i zube imao na lozu Blekijevih, koji su, s koljena na koljeno, bili najsiromašniji u selu. Kako su malo trošili zube, s koljena na koljeno, ostajali su im vidljivo očuvani.

Ubrzo su obojica sitnim koracima grabili grbavim putem. Preskočivši niski ogradni zid imanja Blekijevih, našli su se na uskoj zemljanoj stazi – između njega i barake. Nakon svega nekoliko koraka izbili su na otvoreni dio stražnjeg dvorišta. Ugledavši Blekija na betonskoj stazi, kako stoji, odjeven samo u kupaće gaćice, Duki se pobojao da od zabave neće biti ništa. Ipak, nastavio je slijediti prijatelja.

Došavši do njega, Billy razvuče usne u osmijeh, pa mu, prepun očekivanja, glasno kaza:

–  Aj sad!

Duki ništa nije shvaćao. No, pogled na čudan smiješak, što se ukaza na Blekijevu licu, davao mu je nadu da bi ipak moglo biti zanimljivo.

Spustivši oči na svoje kupaće, rukom je krenuo prema mošnjama, te potom dvaput lagano klepnuo po njima. Odmah zatim začulo se prigušeno cvrčanje zatočenog cvrčka. Duki je od nevjerice razrogačio oči. Videći ga takvoga, braća su prasnula u nezadrživ smijeh. Kada je točka ponovljena, s njima se smijao i Duki.

–  Kako si ga uvatija? – radoznalo zapita.

Umjesto odgovora, Bleki se nanovo klepne po mudima, a cvrčak nanovo zacvrči. Kreveljiti se nisu prestajali. Njihovu zabavu naprasno prekine dozivanje Blekijeva imena. Bio je to njegov otac, koji je najednom izronio iza zida kuće. Ugledavši ih svu trojicu, pogleda starijeg sina i vikne:

–  Šta se ti ne javiš?! Al’ ne čuješ da te zoven!

Uplašeni Bleki tupo je zurio u oca, ne znajući što bi rekao, a njegov mlađi brat piljio je u beton.

• Čuješ li ti, šta ti govorin?! – gubeći živce, povisi ton Bleki senior, koji je po svojim živcima bio nadaleko poznat.
• .. tata… – počne zamuckivati Bleki junior.

U tom trenutku se, ničim izazvan, oglasi zaboravljeni cvrčak, na što Bleki senior iskolači oči. Pribravši se, prijeteći pogleda sina, pa snažno vikne:

–  Šta je ovo, krvi ti Isusove?!

Prestravljeni Bleki jedva prevali preko usana: – Oprosti tata… zabunija san se.

Dok ga je Bleki senior pljuskao po licu, Duki je gledao kako će šmugnuti kući. Uskoro je grabio domu svom, do suza nasmijan.

CRNA BRAĆA

Plakao je kao nikada do tad, spuštenih hlačica, pred naletima očeva remena. Sa svakim udarcem grube kože, licem mokrim od silnih suza, prostrujao bi bolan grč.

–  Nn… neću više nikad! – jecajući je obećavao.

No otac i nije bio previše umoljiv. Zdušno se trudio da mu oba sina zapamte kaznu.

Narednog dana, čim mu se ukazala prilika, otišao je na ledinu. Nikako mu nije bilo jasno, kako je taj čovjek znao imena onih koji su mu brali grožđe. Pitao se, tko li ih je izdao.

Stigavši na mjesto gdje im je donedavno bio logor, s tugom je gledao njegove ostatke razbacane po zemlji. Pored pokidanih komada kartona, ležali su komadi grožđa. Šetao je ledinom, neprestano naprežući mozak. Po načinu na koji je taj čovjek zatro njihovu nastambu, zaključio je kako je zbilja bio ljut. Gledajući bijelo grožđe posvuda po zemlji, počeo se kajati što su ga bespotrebno trgali u tim količinama. Znao je da su zaslužili kaznu. Naravno, ne takvu. S kajanja, vratio se na razlog svog dolaska. Uzaludno je razmišljao, lunjajući ledinom . Odgovor se nije ni nazirao. Svjestan kako je zagonetka pretežak zalogaj za njega, odlučio je poći kući neobavljena posla. Stao je pred mjesto gdje je bio logor, želeći ga osmotriti posljednji put. Stražnjica što mu je bridjela, podsijećala ga je na posljedice takve vrste logorovanja. Slučajno podignuvši pogled, na zelenom stupu, što je nosio električne žice, ugleda komad kartona zakucanog čavlom. Što ga je duže gledao, sve je više oči širio. Poslije nekog vremena, proguta pljuvačku, pa se dlanom udari po čelu.

–  Majko mila! – zavapi.

Na kartonu je stajalo ime bande: „CRNA BRAĆA“, a ispod njega imena i prezimena pripadnika.

Sve je započelo nepun mjesec dana ranije, kada su se potukli Bleki i Antiša. Antiša je bio drugi na hijerarhijskoj ljestvici autoriteta u ulici, i bio je dvije godine mlađi od prvoga na toj istoj ljestvici. Duki je Antišu upamtio po hvalisanju, kako je njegov djed ubio Hitlera.

• Jeben ti majku! – bila je Blekijeva psovka koja ga je strahovito povrijedila, jer on nju gotovo pa nije ni upamtio.

Borio se srčano, braneći i svoju, ali i čast pokojne majke. Nakon tučnjave u kojoj je Bleki zatražio primirje, došlo je do raskola u ulici. Dukiju, koji je do tad bio najveći marginalac, srce je zaigralo kada je došao Billy, te mu se povjerio:

• Brat mi je napravija logor na ledini! Skuplja i bandu! Oćete doć ti i brat? Zvaćemo se „CRNA BRAĆA“!

Nenadano dobivši na važnosti, Duki nije znao kuda bi sa samim sobom. Svijest da je logor tako blizu vinograda s bijelim grožđem, dodatno mu je tjerala adrenalin u žile.

Dani u bandi prolazili su u miru. Kao nagradu za lojalnost, šef bande im je velikodušno davao odobrenja da posjete vinograd, tako da su sve učestalije grizli bobe pune grožđanog šećera.

Kako ne bi neometano uživali u tim blagodatima, pobrinuo se Antiša. Okupio je svoje pristaše, Mira i Željka, pa se počeo pripremati za napad. Unajmio je i vojnika-plaćenika*, koji je, po njemu, trebao donijeti prevagu u kratkom, ali žestokom ratu. A bio je to najlošiji i najproblematičniji učenik u Mirovom razredu, koji je za kaznu ošišan na golo. Platili su ga obećanjem da će mu otkriti gdje Goran, fini Bosančić, suši kopačke, što mu ih je otac, nastavnik tjelesnog, nedavno kupio.

Toga nedjeljnog jutra, vladala je neobična tišina. Duki, njegov stariji brat i Billy stajali su ispred logora, čvrsti u nakani da obrane pravo na slasne darove prirode. Mačeve napravljene od palmina granja, stiskali su sve nervoznije. Blekija nigdje nije bilo, a napad se osjećao u zraku. Kada su vidjeli vrapce, što su sa obližnjih trešanja, jurnuli u vis, znali su da bitka počinje. Začula se graja i vika. Zatim je poletjelo i kamenje, ispaljeno iz njihovih praćki. Ubrzo je uslijedio pravi pravcati juriš, naučen iz partizanskih filmova. Baš kada su se trojica pripadnika „CRNE BRAĆE“ pripremala na častan uzmak, jer su bili i slabiji, i brojčano inferiorniji, iz smjera Blekijeve kuće, začuo se potmuli lavež Lude Šarke. To je odmah

• Tridesetak godina poslije, angažirat će ga i HDZ, za svoje ciljeve sledilo krv u žilama napadača, jer za staru i neuračunljivu Šarku, svi u naselju su znali. Posebno nakon što se onako poklala s neopreznim poštarom.

Vidjevši ishlapjelu dogu kako vuče Blekija, koji se luđački kreveljio, i kako nasumice škljoca slinavim zubalom, protivnička banda dala se u paničan bijeg, ostavivši svo doneseno oružje. Ne prestajući se smijati, Bleki je s tajnim oružjem došao pred svoje pristaše. Dok je on vezivao poluslijepu Šarku za jedan grm, ostali su kupili ratni plijen. Ubrzo je i gozba zbog velike pobjede mogla započeti. Na grožđu nisu škrtarili. Poput rimskih careva, iznad usta su držali zlatno-žute grozdove. Kada ih više nisu mogli jesti, iz obijesti su se s njima gađali.

Par dana nakon bitke, Duki je, ugledavši mrko lice nepoznata čovjeka ispred kućnog praga, odmah pobjegao u sobu. Tu ga je otac i pronašao.

Bilo je to jeseni gospodnje 1973. Te jeseni je nesretni, fini Bosančić Goran gorko plakao. Gledajući poznate kopačke na nogama delikventa ošišane glave.

Luda Šarka nije umrla kao heroj. Kost, što joj je rasla u mozak, od starosti joj je učinila pakao. Billy ju je, iz puke zabave, štapom neprestano dražio. Iako luda, uspjela ga je prevariti. Pravila se da spava. Skočila je na njega, pa ga ugrizla za butni mišić. Srećom, udar njenog tijela bacio ga je van dosega lanca.

Nakon toga, Bleki senior je kući doveo lovca. Njih troje otišli su u nepoznatom pravcu. Samo je osjećajni Duki rekao:

–  Zbogon Luda Šarka!

MASAKR U ŠKOLI

To je bila godina kada je dobio konačnu potvrdu da Bog zaista postoji. Koliko god da je bilo oduševljenje roditelja s ocjenama što ih je donosio iz škole, toliko je bilo razočarenje s ocjenama iz vjeronauka. Šaputalo se da nije bogobojazan i da slabo vjeruje u čuda što su se jamačno događala. Da stvar bude gora, za vrijeme vježbanja propovijedi Don Mije, tako se glasno hihotao da ga je natjerao da je prekine i krene k njemu. Tako ga je zaneseno pljusnuo da je dugo slušao orgulje u ušima. Njegova vjera u Boga dodatno je poljuljana kada je čuo odrasle kako govore da je dobra časna sestra Marija noseća, a da je otac Don Mijo. I tada, kada je već naveliko bježao s vjeronauka, stigao je neoboriv dokaz. Bog je konačno uslišio njegove molitve. Dvije i pol godine preklinjao ga je da učini nešto kako bi njegov najdraži prijatelj pao razred, i sljedeće godine dospio u njegov. Iako mu je on povjerio tajnu dok je Billy pohađao prvi razred, želja se ostvarila tek u trećem. Od tog trenutka Duki je postao pobožan. S trećim razredom stigli su i prvi ozbiljni problemi. Oko ponavljača Billija rado su se okupljali loši učenici. Kako se Duki od njega nije odvajao, tako je i on postao redoviti član tog društva. Omiljena im je bila igra hvatanja preko velikog odmora. Ali, nisu se ograničavali samo na blizinu škole, koja se nalazila u kamenom dvorcu-utvrdi, sagrađenom na morskim hridima prije pet stotina godina, već su rado zalazili i u uske uličice starog težačkog naselja, koje se nalazilo u neposrednoj blizini. Upravo u tom oronulom, zbijenom naselju što su ga nekoć dali sagraditi vlasnici dvorca za svoje priproste kmetove, živjela su dvojica opakih četvrtaša, koji su prijetili svima koji bi tu zašli. Bili su to nasilnici Marko i Boro. Kada bi se oni pojavili, svi su bježali s teritorija kojim su gospodarili. Bježao je od mogućih batina i ponavljač, koji je s njima išao u razred, a bježao je i njegov nerazdvojni prijatelj. Tako je bilo, sve dok jednog dana nije samome sebi ljutito kazao:

–  Dosta je bilo bižanja!

Toga je dana svojim prijateljima, lošim učenicima, odlučno rekao:

–  Ima nas sedan! Možemo i’ istuć!

U znak slaganja i podrške, sve su se glavice počele klimati. Nisu trebali puno čekati. Prema njima su, namrštenih lica, išli Marko i Boro. Duki ih je promatrao, slušajući srce kako luđački tuče. Nije volio sukobe, ali isto tako ni kukavičluk. Čuvši bat mnogobrojnih stopala iza svojih leđa, preplaviše ga zle slutnje. Okrene glavu i ugleda poznata leđa svojih prijatelja, čiji živci nisu izdržali. Kada je opet pogledao prema naprijed, mogao je iz izraza lica nasilničkog dvojca pročitati koliko su bijesni zbog njegove drskosti. Stoga ga odlučiše kazniti. No ni slutili nisu da je on dan ranije na blatnjavom putu pronašao iskrivljeni, zahrđali džepni nožić kojemu je kraća oštrica bila slomljena pri dnu. Prstima ga je napipao u džepu. Nadao se da ga je dobro podmazao. Gledajući prijeteće poglede nasilnika, upitao se ne bi li ipak bilo pametnije opredijeliti se za častan uzmak, nego li za neizvjestan boj. Znao je da će, vrati li se u školu s modricama, izgubiti sav ugled što ga je u razredu imao. Ipak, ponos ga nagna da izvuče skriveno oružje. Hladnokrvno je noktom od palca izvadio preostalu oštricu, pa izazivački zapitao:

–  Koji će prvi?

Napadači su zastali u pola pokreta. Gledali su čas njega, čas staru oštricu. Nije im bilo svejedno. Pogledali su se gutajući pljuvačku. Duki je likovao, jer je uspješno otklonio prijetnju. Po njihovim uplašenim očima znao je da ih je prošla želja za sukobom. Bila je to samo varka. Čim je Boro prošao pored njega i našao mu se iza leđa, nenadano je skočio, hvatajući ga u kravatu, želeći ga srušiti na tlo. Duki se našao u strašnoj neprilici. Ni na kraj pameti mu nije bilo upotrijebiti nožić. Ponio ga je samo za zastrašivanje. No, po zlu je krenulo odmah. Misleći kako će ga Boro, koji je bio znatno krupniji, uspjeti odmah baciti na pod, Marko se na njega baci sprijeda, nestrpljiv u želji da započne s udarcima. U tom je trenutku Duki, hvatajući ravnotežu, naširoko zamahnuo desnom rukom. Udarivši koljenom lijeve noge o asfalt, opirući se potpunom rušenju, začuo je stravičan krik. Istog trena nestalo je i Borinih ruku. Van sebe od neopisivog bijesa, zbog podlog napada i boli u koljenu, Duki hitro podigne glavu i ugleda Marka kako užasnuto gleda malo krvi na dlanu. Instiktivno se potom okrene k mjestu gdje je trebao biti Boro. Razočarano ga je ispraćao pogledom. Bježao je niz ulicu strahovitom brzinom. Shvativši da od osvete neće biti ništa, žustro se vrati onome koji mu se nalazio nadohvat ruke. Tu doživi novo iznenađenje. Marko je također bježao kao da spašava živu glavu, samo drugom ulicom. Ne želeći izgubiti i njega, odmah se dade u potjeru. Trčao je vjerujući da je brži i da mu neće umaknuti. Marko nije bio krupan kao Boro, pa je imao strašnu želju da ga uhvati. Da nešto nije u redu, zaključio je po bjegunčevoj nevjerojatnoj brzini i neprestanom vrištanju, što je odzvanjalo cijelim težačkim naseljem. Tek tada je shvatio da u ruci još stišće nožić na kojeg se Marko, želeći ga dohvatiti, samo malo porezao.

Potjeru je prekinuo kada je Marko utrčao u neku kuću, urlajući dozivajući tatu. Sakrivši nož u gomili kamenja pored obližnje ruševne kuće, lagano šepajući krenuo je prema dvorcu. Napuštajući taj polumračni vilajet u kojem su ga zaskočili dva podla razbojnika, osjeti kako mu bijes slabi, a svoje mjesto ustupa zadovoljstvu zbog obavljena posla. Bio je siguran da će on i njegovi prijatelji ubuduće moći slobodno trčati uličicama do mile volje. Izbivši na trg, što se nalazio ispred četverokutnog kamenog zdanja, na čijim bokovima su dominirale kule s uskim prozorima i crijepom prekrivenim krovištima, odjednom shvati da je nastava po svoj prilici započela. Ne osvrćući se na bol što je ćutio u ranjenom koljenu, potrči preko kratkog mosta sazdanog od slabo obrađenih stijena i uđe u nedugi prolaz, što je vodio u popločano dvorište. Nigdje nikoga. Snažna nelagoda ga svlada i sva hrabrost mu najednom iščezne. Više se plašio učiteljice nego silnika iz težačkog naselja. Ugledavši dvije djevojčice iz razreda, što su stajale pred stubištem koje je vodilo u učionice na katu, pomisli kako možda ipak nije zakasnio. Potrči k njima, čudeći se njihovima razrogačenim očima. Prošavši pored masivnog nosivog stuba, koji mu je zaklanjao vidik, ugleda smrknuto lice učiteljice koja je stajala na dnu stepenica. Noge mu se odsjekoše.

• Ti nećeš ući! – oštro mu reče, gledajući ga očima punim neizmjernog gađenja.
• Sutra dovedi majku!
• .. – pokuša nešto kazati u svoju obranu.

I bi nemilosrdno ušutkan: – Ne želim te ni slušati!

Potpuno slomljen gledao ju je kako šalje djevojčice uza stube, a zatim kreće za njima. Osjetio je kako mu koljena podrhtavaju. Sve je to bila Borina zasluga, koji je poslije sukoba utrčao u školu izbezumljenog lica, vičući kako je nožem ubo nesretnog Marka.

Kao da čeka vješanje, kratkim koracima šetao je po dvorištu. Suze je susprezao na jedvite jade. Bez knjiga kući nije smio. Nadao se da će mu ih donijeti njegov vjerni prijatelj Billy. Iz sumornih misli prenu ga nečija vika, što je dopirala izvana. Požurio je u kut dvorišta. Kroz odškrinuta vrata uvukao se u spremište. Drhtao je kao ptić na kojeg su se obrušile mnogobrojne orlušine.

– Di je taj šta mi je sina uboja nožen!! odzvanjalo je dvorištem kada je ta ljudeskara, grleći svog sina jedinca, na njega zakoračila.

Duki nije ni disao. Samo je čekao da ta zvijer zakorači na one kamene stube. Pažljivo se iskrao i neprimjetno napustio školu. Mrak se polako hvatao, a on se, ranjenog koljena i srca, plačući vukao kući. Plašio se da će ga izbaciti iz škole. Plašio se i očeve teške ruke. Strašno ga je pekla nepravda što mu je nanesoše, ne dozvolivši mu da se brani, da kaže kako nikoga nije ubo nožem. Stigavši doma, kroz suze započe preklinjati majku da ocu ništa ne govori.

Crni sine šta napravi! – zajeca ona.

NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI

• Ali ja u školu nisan donija nikakvi nož! Bija je to mali, slomljeni nožić! – grčevito se pravdao učiteljici koja ga je i dalje gledala neprijateljski.

Na nogama je stajao u prvoj klupi prvog reda, odlučan u namjeri da objasni svoj grijeh. U prvoj klupi drugoga reda stajali su njegovi krvnici, koji su se pravili da su nedužne žrtve. Učionica je bila bez učenika. U hodniku je stajala Dukijeva zabrinuta majka i zlovoljni Markov otac. Čekali su presudu.

• Znaš li ti da je to strogo zabranjeno?! – vikala je učiteljica.

• A znate li vi da su oni nas više puta dočekali posli škole? – upita je, tužno skupivši obrve.
• – zbunjeno odgovori, pa pogleda dvojicu četvrtaša kojima ona i nije držala nastavu.

Vrpoljili su se, ne znajući što bi rekli. Duki odmah jurne na tu priliku:

• Zato san donija taj nožić! Mislija san da me onda neće tuć! Vidio je da je nastavnici nelagodno zbog toga što je čula. Znao je da je mora pridobiti na svoju stranu.

• Kako si onda porezao njega? – zapita, naglo se uozbiljivši.

• Nisan! Nisan! -počne vikati, a onda prstom pokaže na Boru

• počne pojašnjavati.
  • On mi je s leđa skočija na vrat! Tija me je bacit! Dok me je gušija, na mene je skočija i on! Slučajno se poriza!

Gledala je čas njega, čas njih. Morala je odlučiti tko je tu prava žrtva. Boro i Marko bježali su od susreta s njenim ispitivačkim pogledom. Nikako nisu uspjeli pronaći suvisao odgovor na pitanje zbog čega su ga napali. Potom uslijedi najneugodniji dio optužnice:

• Ako se on porezao na tvoj nož, zašto si onda s njim u ruci trčao za njim? – postavi mu pitanje na kojega se plašio istinom odgovoriti.

Odgovor je bio vrlo jednostavan. Takav bijes ga je bio obuzeo da mu je pomračio um. Trčao je, a da nije bio svjestan što u ruci drži.

• Kad san ja potrča za njin, odma san bacija nož! – hladnokrvno kaza i izazove iznenađenje kod učiteljice, a zaprepaštenje kod Marka.

• Laže! – vikne, po prvi put gledajući nastavnicu u oči. Slijedom njegove optužbe, ona se ispitivački okrene k Dukiju koji smireno reče:

– On to nije moga vidit, kad je stalno biža. Eto, pitajte Boru. Marko i ona iznenađeno pogledaju u žrtvu koju je Duki naveo kao svjedoka obrane.

–  Je, je! Bacija je nož! Ja san to vidija!

Bile su to tvrdnje koje su minirale cijelu optužnicu i oslobodile nepravedno okrivljenog učenika trećeg razreda. Duki se teško odlučio na to. Dugo se bio premišljao da li će se za pravdu uspješnije boriti pomoću istine ili pomoću laži. Teška srca odlučio se za potonje. Prije početka suđenja došao je do Bore pa mu rekao :

–  Rećeš joj da san bacija nož kad san krenija za njin!

Tek što se oporavio od pretrpljenih šokova, uslijedila je nova optužba. Kući mu je došao Bleki Senior i ocu kazao kako mu je kraj uha prozviždao metak. Otežavajuća okolnost po Dukija bila je ta što je jedino on u mjestu imao zračnu pušku, koju mu je na njegovo ogromno veselje, kupio tetak iz Njemačke. Iako je iz nje smio pucati samo uz prisustvo majke, znao ju je uzeti i kad nje nije bilo kući.

• Bija san kraj verande, kad mi je proletija kraj glave! – uživljeno je opisivao pogibelj, što ju je pukim slučajem izbjegao.

Duki je užasnuto slušao novu optužnicu. Nije volio pucati ni u ptice, a kamoli u ljude. Osim toga, između njihovih kuća nalazila se još jedna, a i udaljenost je bila sedamdesetak koraka. Kada je uspio razuvjeriti oca da se to moglo dogoditi, ogorčeno je počeo tražiti razlog dolaska Blekija Seniora. Bio je uvjeren da je to zbog onog njegovog testa hrabrosti, kada se po mraku prišuljao domu Blekijevih i u prekidač za zvonce zabio šibicu, pa se skrio u obližnju travu. Naravno, nije očekivao da će ih to toliko razjariti. Uskoro su sva trojica s lampama izletjela vani psujući:

• Srce Isusovo!!!
• Srce Isusovo!!
• Srce Isusovo!

Bili su mu blizu, ali ga nisu otkrili. Toliko se bio uplašio, da je mislio da čuju kako mu srce lupa. Iako Bleki Senior nije imao ni najmanji dokaz protiv njega, prijavio ga je ocu koji bi ga često prvo kaznio, a onda pitao. Nakon što je izbjegao kaznu, čvrsto je sebi obećao da vraga više nikada neće povlačiti za rep. Bijaše to ljeta gospodnjeg 1974.

 

ISKUŠENJE

Unatoč čvrstom obećanju da vraga više neće potezati za rep, ma kako čupav on bio, nije mogao odoljeti. Bijaše to ljeta gospodnjeg 1975.

Nakon što je u razredu vidio nestašnog dječaka iz doma, kako je, nataknuvši tanke bijele gumice na palac i kažiprst, odapeo papirnati metak ravno u izbačenu guzu lijepe Julije, odlučio je tu zabavu popularizirati u svojoj ulici. Pokazao se kao vješt obrtnik, koji je rado eksperimentirao s višeslojnim gumicama. One su jamčile znatno snažniji izbačaj i jaču bol – kod člana protivničke bande. Same praćke su se radile od električne žice s izolacijom, gumice su se vadile iz donjeg rublja, a streljivo se pravilo od komadića bakrene žice, svinute u obliku slova „U“.

Cijelo okupljeno društvo nemalo se iznenadilo, kada je u veliku, nedovršenu kuću, banuo Bleki, nekim svojim poslom. Bio je gotovo odrastao mladić. Visok blizu šest stopa. Vitkog, izrazito skladno građenog tijela, jer je zarana počeo džeparac zarađivati fizičkim radom. Crte lica najvećim dijelom bile su pravilne, a sivkasto-smeđa kosa uredno podšišana. Na opasnost su jednio upozoravale hladne, sivo-plave oči i snažni, malo ispremiješani zubi. Nakon nedavnog međunarodnog skandala, što ga je izazvao, mnogi su ispod glasa govorili da se u njemu nalazi sotona.

A bilo je to ovako… Dukiju je u goste došla najmlađa majčina sestra. S njom je stigao njen zaručnik Nijemac, kojega je, prije vjenčanja, odlučila upoznati s rodbinom. Već pri prvom pogledu na njeno neobično lijepo lice, Blekiju se počeo mutiti razum. Učestalo je prolazio pored Dukijeve kuće, napasajući oči njenim zamamnim tijelom. Zaslijepljen ljepotom i gonjen nepodnošljivom pohotom, trećega dana, potpuno raspomamljen, krenuo je k njoj. Dugo je vrebao trenutak, kada joj u blizini neće biti zaručnika. Lijepa gošća je upravo mela u dvorištu, kada je začula diskretan zvižduk. Podigla je glavu i ugledala nepoznata mladića, staklasta pogleda, kako joj s puta pokazuje ud, što ga je izvadio kroz rasporak hlača. Misleći da pred sobom ima pravog manijaka, počela je vičući dozivati zaručnika. To je donekle otrijeznilo bludnika, tako da je počeo bježati kući, putem trpajući u hlače ono što je donio na dar. Svi su ukućani zaprepašteno slušali o sramotnom Blekijevom činu. Jedva su obuzdali zaručnika da mu ne ode kući. Tetkin užas zbog toga što je doživjela, bio je ništa naspram užasa što ga je Duki doživio spoznajom da mu Bleki želi biti tetak.

Dok je stajao na početku predsoblja i s visine promatrao prisutne dječake, na licu mu se vidjela nezainteresiranost i dosada.

• Šta radite? – zapita.

• Malo ćemo se gađat praćican!- smješkajući se, objasni mu Cigo – dječak bez dva prednja zuba.

Bio je to Miro, kojega su u igrama zvali ratnim imenom. Zube je izgubio zarana, i to nesretnim slučajem. Oko stola u njegovom dnevnom boravku, zaigrano su se hvatali Ivan (Dukijev brat), Duki

• U jednom trenutku Miro je zapeo za stolicu i zubima udario u pločice. A bili su novi. Tek izrasli.
  • Oćeš li nan se malo pridružit? – nesigurno ga upita Cigo. Bleki mu ništa nije odgovorio. Očima je radoznalo lutao prostorijom ispred sebe. Već više godina s njima nije imao ni kontakta.

– Aaa? – nije odustajao Cigo, iskosa ga motreći svojim, kao ugalj, crnim očima.

Bio je rođeni lovac na adrenalin, a ratovati protiv Blekija jamčilo je nezapamćeno uzbuđenje.

– Aj, daj jednu! – konačno se oglasi gost, što je budio strahopoštovanje.

Gledajući ga kako pruža snažnu ruku, Duki začuje probuđeno srce. Pri pomisli da bi se mogli naći na suprotnim stranama, sav zadrhti. Sudbina je tako htjela. Podijelivši se u dvije skupine, razbježali su se po golemoj kući. Duki je na krilima uzbuđenja letio niz betonske stube. Želio se prvi dočepati podruma. Pravila su bila jasna. Nisu se smjeli gađati samo u glavu. Postojao je, naravno, i fair-play. Ako je netko upao u zasjedu, nije nužno morao biti pogođen. Dovoljno je bilo reći: „Gotov si!“, i taj je ispadao iz igre. Nitko nije volio bespotrebno prolijevanje krvi.

Uvjeren da je njegov silazak u podrum ostao nezamijećen, zadihan, očima je tražio pouzdan zaklon. U prostranoj prostoriji nalazilo se više snopova rabljene drvene građe i jedna, uredno složena, hrpa betonskih blokova. Uhvativši se palcem i kažiprstom za bradicu, počne se premišljati gdje bi se skrio. Svjestan kako ima najmlađe meso, a samim tim i najranjivije, tražio je najsigurnije mjesto. Čim je zapazio prazan prostor podno samih stuba, odmah se odlučio. Bez suvišne buke, s vanjske strane, počeo je slagati daske. Kada je poprilično visoki grudobran bio gotov, pažljivo se uvukao u prazan prostor. Ništa mu nije preostalo nego čekati. Na dasku ispred svoga lica, položio je dvije praćke. Odmah se odlučio za onu s novim, podvostručenim gumicama. Morao je imati moćno i pouzdano oružje. Zatim, na tu istu dasku, čija je površina bila prekrivena skorenim slojem sivog cementa, stavi i hrpicu sjajnih metaka. Zadovoljno ih osmotri, pa se zagleda kroz otvor. Pred sobom je imao najveći dio prostorije. Pritajivši se, počeo je pomno osluškivati. Činilo mu se kao da je cijela kuća zamrla. Bilo je očito da svatko brižno čuva svoju kožu. Vrijeme je protjecalo, a ništa se nije događalo. To je Duki sve teže podnosio. Zato se i uzvrpoljio. Strpljivost ga nikada nije krasila. Zguren u toj svojevrsnoj betonskoj niši, odluči se za napuštanje rovovskog načina borbe, kada najednom začuje nečije korake iznad sebe. Sva čula mu ustreptaše, a srce uzlupa. Zaustavivši dah, sluh napregne do krajnosti. Po jedva čujnim vibracijama armiranog betona, slutio je da bi to mogao biti najopakiji od svih neuračunljivi Bleki. Pri pomisli na susret s njim, ruke mu odmah zadrhtaše. Ugledavši ga kako u ruci nehajno drži praćku, dok je provjeravao podrum, Dukiju se dlačice na donjem dijelu podlaktice nakostriješiše, a srce pojača korak. Posramljen zbog naleta straha, pogleda zadignute rukave svoje majice. Tu ga zatekne glas razuma: – Reci mu: „Gotov si!“

To su bile riječi koje su Blekija izbacivale iz igre, a njemu donosile slavu. Podigne glavu i opet pogleda Billijevog brata. Upravo je svojim radoznalim očima prelazio s predmeta na predmet.

–  Reci mu: „Gotov si!“ – opet se oglasi uporni razum.

No bilo je prekasno. Duki je već bio u transu. Pred očima su mu se, strahovitom brzinom, smjenjivale davne slike.

Jednoga dana došao mu je Billy, snuždena lica. Odmah je zaključio, kako je to zbog toga što su ga primili u školu. No, nije bilo tako.

• Znaš… mislin da više neću navijat za Hajduk. – povjeri mu se, ne mogavši ga gledati u oči.

Duki je ostao užasnut. Kada se malo pribrao, tužno zapita:

• A zašto?

Billy je šutio, lagano cipelicom udarajući obao kamen što je virio iz makadama.

• Je li? – ponovno zatraži odgovor, silno pogođeni Duki.

• Ne mogu ti reć! – pogledavši ga u oči, objasni mu prijatelj. Duki je strahovao od najgoreg. U cijeloj ulici, a možda i u naselju, jedini dinamovac bio je zloglasni Bleki. Prijateljev prelazak na tu mrsku stranu, Dukija je neprestano pekao, tako da je o njemu učestalo mozgao. Jednom prigodom, nepozvan je ušao u dvorište Blekijevih, privučen nekakvom vikom. Oprezno se prišuljao do okruglih otvora u zidu kuhinje, koja je bila spojena s dnevnim boravkom. Zatim se popeo na složene blokove, što su stajali do samog prozora, i kroz jedan otvor pogledao unutra. Ugledavši uplakano lice svoga prijatelja, koji je, odjeven samo u poveće bijele gaćice, što ih je dobio u nasljedstvo, uplašen stajao pored nasmijanog brata, sav se strese od bola.

• Reci, za koga navijaš?! – kreveljeći se, vikao je Bleki, dok je vitlao crnom mrežicom u kojoj su donosili kruh.
• Za Dinamo! Za Dinamo! – vrištao je nesretni Billy, kojemu su se na mršavom ramenu vidjeli tragovi mrežice.

 

Videći pred sobom to isto mršavo rame, Duki, i dalje u transu, zavuče prste u stražnji džep, pa s njegova dna izvuče metak za životinje. Nišanio je poduže, jer se žrtva kretala. Odapeo je baš kada se Bleki počeo okretati, u nakani da napusti podrum. Bestijalan urlik, što se prolomio kućom, u trenu otrijezni Dukija. Preplašeno je izišao iz zaklona i promucao:

–  Gg… gotov si.

Bleki ga je gledao iskolačenih očiju, jaučući i uvijajući se od bola. Rukom se držao za mjesto podno stražnjice, gdje ga je pogodio metak.

–  Majku ti jeben, ubiću te! – glasno je režao.

Atentator je skupio obrve, te ga tužno pogledao. U ruci je držao praznu praćku.

• Majku li ti jeben, zašto si me pogodija?! – izbezumljena lica, prijetio je Bleki.

Tada su u podrum, žurno počeli silaziti ostali, misleći kako je sigurno skočio na čavao, kada se tako dere.

To malo ohrabri Dukija, pa prozbori:

• Takva je igra!

• Šta mi nisi reka da se pridan?! – vikne, dodatno se razjarivši.

• Pripa san se! Mislija san da ćeš ti mene! – počne se braniti.

• Ma šta?! Milu ti majku jeben, sad bi te zadavija!

Rekavši to, Bleki počne skidati hlače. Ljutito je gledao krvavi podljev.

U toj kući više se nisu igrali, jer je jedan radnik prijavio nestanak novčanika. Tko ga je uzeo, ostala je vječna zagonetka. Ni milicija ju nije uspjela odgonetnuti.

GLEDAJUĆI SMRT

Uz staru kaštelansku cestu, jedan iza drugoga, kući su išla tri školska druga. Bližio se kraj školske godine i njihovog sedmog razreda. Pošto je tog dana bio likovni odgoj, u rukama su, pored školske torbe imali i mapu. Riješivši se nastave za taj dan, njihovo raspoloženje bilo je na zavidnoj razini. Dvjestotinjak koraka iza njihovih leđa, jurio je sjajni sportski automobil crne boje. Za upravljačem je sjedio mladić, koji se upravo vratio s gradilišta u Njemačkoj, gdje je, uz pomoć roditelja, kupio snažan automobil – koji je kući trebao buditi zavist siromašnih. Napustivši smrtonosnu cestu, što je nadaleko bila poznata po krvi nedužnih pješaka, zapričana trojka je zašla na makadamski put, koji se pod pravim kutem spajao s cestom. S njegove istočne strane, rasla je visoka živica divljeg šipka, dok je uz njegovu zapadnu stranu vijugala stara potočina. Njena glavna namjena bila je, bujične vode sprovesti do mora. Baš ta silna snaga vode, pred tunelom, što je prolazio ispod ceste, izlokala je dobar dio zemlje i napravila veliku rupetinu. Bila je dugačka pet, široka četiri, a duboka nešto manje od dva metra. S južne strane, omeđivao ju je djelomično zatrpan ulaz u tunel, a sa zapadne, temelji zapuštene kuće, napravljeni od cigle, što ih je voda potpuno ogoljela.

Udaljeni desetak koraka od nesigurnog kolnika, tri nasmijana pučkoškolca su zastala pored same jaruge. Nekoć poljski put, a u novije vrijeme nasut crvenkasto-smeđim pržacem, bio je gotovo bez prometa. Stoga su ga školska djeca rado i koristila, izbjegavajući opasne vozače na cesti.

Zaneseni u svojoj živoj priči, Draško, Bosančić nadnaravne snage, i Ivo, dječak koji je strahovito mucao, spontano su se odmakli od Dukija, tako da su se približili raštrkanim granama divljeg šipka. Njihove riječi, najednom je presjeklo zlokobno cviljenje guma na kotačima. Nagonski su se sva trojica okrenula prema cesti. Preneraženo su gledali podivljalu crnu zvijer, što ju je sileni i obijesni vozač tjerao na uski i neravni put, želeći za sobom ostaviti oblake prašine. Precijenivši svoje sposobnosti, a potpuno nesvjestan snage kojom upravlja, izletio je pred njih. Tek je, pritisnuvši kočnicu i videći kako gubi kontrolu, shvatio s kakvom brzinom je skrenuo s ceste.

Duki je samo djelić sekunde ostao paraliziran. U stvarnost ga je vratio zvuk struganja skorenog makadama i drobljenje pijeska. Pogled na izgubljeno lice mladog vozača, samo ga je dodatno potaknuo da skoči u rupetinu. Spretno se dočekavši na noge, odmah se uspravi, te se hitro okrene. Nevjerica, očaj i užas mogli su se iščitati s njegova mladog lica. Crna neman je upravo slijedila njegov trag. Nošen inercijom, snažni automobil klizio je prema rubu s kojega je Duki upravo skočio. U svega nekoliko koraka našao se na suprotnoj strani, gdje ga je dočekao zid oronule opeke. Stavši na najviši komadić zemlje i pridignuvši se na vrhove prstiju, leđa je priljubio uz stare cigle, osjećajući njihovu i najmanju izbočinu. Nesvjesno stiskajući knjige pod rukom, bespomoćno je gledao kako auto bokom udara o dno vododerine, te se prevaljuje na njega. U strahu za goli život, bol nije ni osjetio, kada ga je udarilo po nogama. Nagonski ga je počeo odgurivati.

• Satro ga je! Satro ga je! – kao kroz maglu, čuo je Draška kako urla s druge strane puta.

Uspjevši vratiti auto natrag na bok, pomalo izgubljen, po trapericama je počeo tražiti tragove krvi. Ne našavši ih, ohrabren, osovi se na ozlijeđene noge, pa nesigurno krene van iz smrtonosne klopke. Svi su ga zapanjeno promatrali – vozač koji se, blijed kao krpa, izvlačio kroz otvor na krovu, školski drugovi, pristigli susjedi. Otvorenih usta, gledali su kako se, mrtav hladan, penje uz presušeni potok, ne ispuštajući svoje knjige i mapu. Nisu znali da on nije naročito hrabar, već da se usljed munjevitog slijeda događaja, nije imao vremena pošteno prepasti. Čim se popeo na put, pritrčala mu je uplašena žena, s povećom čašom zašećerene vode.

• Popij to! Ajde! Moraš to popit! – uzrujano je vikala.

• Doživija si šok! Popij to! – bila je uporna.

Zahvalno ju je pogledao, a onda rukom pokazao prema mladom gastarbajteru.

–  Dajte njemu! – dobronamjerno reče.

Nakon toga se sagne i počne pažljivo podizati nogavice. Zabrinuto je promatrao lijevo koljeno i desnu potkoljenicu. Mjesta na koja ga je udario krov automobila, upozoravajući su oticala. Plašio se da kosti nisu napukle. Vršcima prstiju prešao je po oteklinama, ćuteći kako se budi snažna bol. Želeći je preduhitriti, požuri spuštati nogavice, pa se, pokupivši svoju školsku opremu, uputi kući. Plašio se da kasnije, kada se rane ohlade, neće moći. Hodajući uz snažnog Bosančića, koji ga je neprestano pogledavao, i dalje se čudeći kako je uspio prevaliti automobil, sve je češće stiskao zube. Bol je postajala sve nepodnošljivija.

Oprostivši se sa Sirovinom, jer tako su Draška na odbojci prozvali, nastavio je svoj mukotrpan put. Pitao se hoće li mu otac povjerovati da nije kriv. Pitao se hoće li ga nevinog optužiti.

Nakon dva dana, prišao mu je otac, smrknuta lica.

– Oni doli na Palacu govori da si mu ti izletija i da je zbog tebe razbija auto! Pazi se samo da mene ne dođe pitat za štetu! – bez uvijanja ga je upozorio.

Četiri mjeseca kasnije

Nalakćen na prozor svoje kuće, promatrao je Billija, kako bez određenog cilja ide putem, što je, poput spone, povezivao njihove živote. Uvijek se radovao vidjeti ga. No, otkako je Billy krenuo u razred iza njega, više se nisu tako intenzivno družili.

Nasmiješen, izišao je van, te mu krenuo u susret.

• Di ćeš?! – vikne mu i prije nego je došao do njega.
• – približivši mu se, sa malom zadrškom, odgovori on.
• Ma dosadno mi je! – poslije nekoliko trenutaka, ponudi objašnjenje.
• Je li? A da malo prolutamo? Ha?
• Amo! – odmah se složi.
• Samo čas! – vikne Duki i požuri prema garaži.

Vrati se sa starom zračnom puškom, koju je rijetko koristio.

 

Opruga joj je odavno oslabjela, a nišan s vrha cijevi otpao. To što je poodavna zanemario pušku, bila je zaslužna nova zabava s kojom su započeli još u sedmom razredu. Naime, u šestom razredu dobili su novu kolegicu. Bila je to ponavljačica Bogdanka. Smatrajući kako ona i nije pretjerano lijepa, nisu joj pridavali naročitu pažnju. Čak štoviše, zbog njenog neumjerenog ulizivanja učiteljicama, počeli su je prezirati. A kada je engleski, kojega ama baš ništa nije razumjela, počela izgovarati engleskije od samih Engleza, počeli su joj se i podrugivati.

–  Englezica! Englezica! – dobacivali bi.

Sve se promijenilo, kada je u školu ponosno došla s grudnjakom. Ostalo je nepoznato, tko ju je prvi uhvatio za grudi. Uglavnom, kreposna Bogdanka potjecala je iz starosjedilačke zemljoradničke obitelji, tako da joj je u genima pisalo kako mora imati i nešto snažnije šake. I ona ih je obilato koristila, svaki put kad bi je netko dodirnuo, tamo gdje nije smio. Najdraže joj ih je bilo tući u stomak, a zatim i po leđima. Toliko je znala biti osvetoljubiva, da su počeli sumnjati da joj to uopće prija. Nije bilo druge, nego odustati. Videći što je svojom nerazboritošću učinila, nasilnica je počela mijenjati svoju naglu ćud. No, njihovo ponovno povjerenje nije bilo lako zadobiti.

• Neću majke mi! – iskreno je obećavala Dukiju, koji je sjeo pored nje, provjeravajući da li se promijenila.

Bio je vedar i miran dan početka jeseni. Dva prijatelja su išla niz makadamski put, veselo brbljajući. Duki, koji je bio nešto viši, u ruci je nehajno držao pušku, dok je Billy stiskao kamen, spreman da ga upotrijebi, ako naiđe kakva mačka. Obojica su bili žilavi momčići iz predgrađa, koji su voljeli sve moguće vrste sportova.

Našavši se pored jedne povisoke kuće, čiji je neuobičajeno strmi krov bio pokriven valovitim pločama od salonita, Billy skupi oči u nestašan osmijeh, pa, mignuvši obrvama, vragolasto reče:

• Aj jednoga!

Ne shvaćajući što govori, Duki ga pomno osmotri, a onda, skupivši svoje ponešto šire obrve, smeten upita:

–  Ma šta?

Ne odgovorivši mu, Billy trgne glavom i pogleda prema krovu. Tek tada Duki, na pocinčanom oluku, ugleda niz nedužnih vrabaca, što su mirno odmarali.

–  Neću! – odlučno kaza, kratko odmahnuvši glavom.

Otkako je, jedne davne zime, ustrijelio prelijepu sjenicu, što mu je, promrzla, sletjela na ogoljelu breskvu, te, skakutajući, zatražila malo hrane, zakleo se da više neće oduzimati živote. Tek je, gledajući kako mrtva leži na tankom snježnom pokrivaču, shvatio koliko je lijepa i nedužna. Toliko je bio žalostan i proganjan grižnjom savjesti, da ju je brižno sahranio.

• Nemoš! Je li? – podbode ga prijatelj, smijuljeći se i pritom pokazujući izuzetno zdrave zube.

On je imao znatno otporniji želudac.Još u nižim razredima osnovne škole, znao je majku poštedjeti truda, te ući u kokošinjac i, smijući se, kokici zavrnuti vratom.

Na njegovu provokaciju, Duki podigne pušku i lakirano drvo nasloni na obraz. Pogleda niz cijev i pritisne okidač. Odmah se začuje prigušeni zvuk izlijetanja olova. Svi vrapci panično poletješe k spasonosnim visinama.

• Falija! Ha, ha, ha! Falija! – hihotao se Billy.

Duki nije bio pretjerano žalostan, premda mu se učinilo da nije promašio.

U tom trenutku, jedan od uplašenih bjegunaca počne posustajati i, dok je njegovo društvo grabilo k nebu, njega snaga najednom izda, te se, usporeno mašući ručicama, sunovrati natrag, kao u bezdan.

–  Pogodija si ga! – vikne Billy.

Ne skidajući oka sa svoje male žrtve, ubojica je nijemo gledao kako leđima udara o sivo krovište i, unatoč grčevitom trzanju krilcima, klizi niz strminu. Udarivši vratom o zaobljeni rub limenog oluka, u zraku se okrene jedan, a onda i drugi put. Potom tresne na betonsku stazu, nedaleko od Dukija, koji mu je išao u susret. Stigavši do njega, dva prijatelja su gledala nedužno biće kako, sakupivši ono malo preostale snage, pokušava pokrenuti krila. Ubojica ga je, krajnje užasnut, gledao u sićušne crne oči. U njima je vidio očaj i nevjericu. Zatim je na njegovim malim nosnicama uočio kako navire krv. Želeći nekako doći do zraka, vrabac je posljednjom snagom otvorio kljun, ali do zraka nije došao. Krv je prokuljala s njegove obje strane. Umirao je u strašnim mukama.

–  Skinija si ga, ha? – jedva da je do njegove svijesti dopirao glas.

Potresen krvavim prizorom i strašnim patnjama, nepomično je stajao nad svojom malenom žrtvom. Bio je svjestan da je i on mogao tako umirati, prije četiri mjeseca. Samo da se spotaknuo, dok se izmicao unatrag, gledajući smrtonosni automobil.

Bijaše to jeseni iste godine kada je vidio dva lica iste smrti. Ništa ga više nije moglo nagnati da ponovno uzme oružje. Jer ubio je onoga čiji je jedini grijeh bio, to što je želio letjeti.

Nastavak romana proćitajte ovdje : nastavak.