Početna D. Ljubic POHLEPA I OSVETA (četvrti dio)

POHLEPA I OSVETA (četvrti dio)

1207
UDIO

Prethodni dio romana proćitajte ovdje :

prethodni dio romana.

POHLEPA I OSVETA

Ovo je priča o ljudima koji su za novac dušu prodali vragu. Ovo je priča o nama.

AUTOR

Osveta je najbolji lijek za dušu.

Pablo E.

SEDAM VITEZOVA

Niz padine planine sure,

Podbadajući svoje konje gnjevne

Sjuriše se vitezovi sjajni.

Naslonjen na šank omanjeg kafića, praznim pogledom zurio je u polupraznu čašu ispred sebe. Do njega je stajao slučajni prijatelj.

–  Daj još dva pelinkovca! – dobaci konobarici.

Bio je početak travnja te depresivne 1994. Godine. Još donedavno nosio je vojničku odoru. Iz rata nije donio ništa opipljivo, već samo svježe rane. Iako je bio visok, tako zamišljen i sjetan, činio se znatno niži. Razbarušena i pomalo neuredna kestenjasta kosa nijemo je svjedočila o bezvoljnoj duši. U smeđim očima zrcalila se tuga za izgubljenim prijateljima. Spoznaja da su umrli samo za to da bi se drugi bogatili, neprestano ga je nagrizala. Kako bi, barem na neko vrijeme, odagnao pogubne misli, neophodan mu je bio posao. Toga je bio svjestan. No, do njega je bilo skoro nemoguće doći. A posebno njemu koji se s javnim istupom toliko zamjerio vlasti. Stoga je nada u bijeg od duhova rata, kod njega potpuno ugasla.

Iako nije htio, oči su mu učestalo bježale na kameni dvorac preko puta u kojem je nekoć pohađao školu. Čim bi zatvorio oči, opet bi pred ulazom vidio mnoštvo zaigrane djece, opet bi čuo njihovu graju. Sjetio se i preteškog bremena na svojim dječjim leđima kada su ga onako neopravdano optužili.

Iz tog melankoličnog sna, u stvarnost ga je vratio dolazak bijelog kombija koji je izronio niotkuda, te se zaustavio preko puta kafića. Na bočnim stranama nalazile su se velike naljepnice „UN“. To je bilo dovoljno da rijetki gosti, što su sjedili za stolovima ispred kafića, u došljake upere svoje radoznale poglede. Ni Dukijeva zainteresiranost za nova lica u malom mjestu nije bila zanemariva.

–  Sigurno su zalutali! – odmah je donio zaključak.

 

Ali, kada su se vrata mitsubishija, koji je neodoljivo podsjećao na veliku igračku, počela otvarati, više nije bio siguran. Letimičan pogled na lica neočekivanih gostiju sugerirao mu je da na njima nema ništa egzotično. Dapače, nasmijani crnomanjasti vozač što se rastezao kraj vrata, čekajući visokog, krupnog suvozača crne, njegovane kose, koji je upravo izišao vani i gledao ispitivački oko sebe, da mu da znak gdje će krenuti, posjedovao je onaj tipični šarm domaćeg čovjeka. Da je možda u krivu, pomislio je kada je iz vozila izašao plavooki i plavokosi dvojac. Jedan izrazito nizak, a jedan izrazito krakat i visok.

–  Ovi su Skandinavci! – pomisli Duki.

Zatim se opet vrati na onu prvu dvojicu. Brzo im ponovno prouči fizionomiju, pa se ispravi:

  • Mali je sigurno Španjolac! Ili Meksikanac! A ovi veliki, uobraženi, sigurno je njihov šef! Moga bi bit neki Armenac, Gruzijac ili čak… Azerbajdžanac!

Prinjevši čašu usnama, počeo je otpijati dugačak gutljaj pelina gorkog, gledajući kakva će biti iduća glava, što će se pojaviti na vratima. Ugledavši je, zagrcnuo se i odmah potom počeo snažno kašljati.

  • Šta ti je?! – upita ga kolega sa šanka, čudeći se što mu se najednom dogodilo .

I dalje kašljući, nekako je uspio procijediti:

  • Nemoguće!
  • Šta je nemoguće? – upita ga, podigavši glavu i pogledavši u smjeru gdje je do maločas i on gledao.

Iz vozila je upravo izlazio čovjek srednje visine, srednje građe

  • srednjih godina. Imao je kraću kosu, nekakve sivkasto-smeđe boje. Pomalo tupi pogled zračio je iz čelično-sivih očiju. Kada se nasmijao, ukazali su se gusti, ali krivo izrasli zubi.
    • Šta je nemoguće? – ponovi pitanje privremeni prijatelj. Suznih očiju, Duki pogleda u Blekija i kaza sugovorniku:
  • Uvik san virova da ću ga jednog dana vidit u prugastom odijelu! A on na moje oči izlazi iz UN-ova vozila!
  • Ha, ha! Ali on volii…?
  • Ne znan! Znan samo da je nekad po tome bija strašno poznat!

Poslije njega iz kombija se izvukao pospani mamlaz sa kratkim ali širokim ožiljkom na obrazu. Imao je, kao ugljen crnu kosu i oči. Vilica mu je bila malo duža od čeljusti, što mu je davalo dobroćudan izgled. Žureći se priključiti neodlučnoj grupi kolega, zabacivao je stopalo desne noge.

Tek kada je nadmeni suvozač krenuo prema stolu obasjanom sunčevom svjetlošću, svi ostali su počeli pogledima birati mjesto na koje će sjesti. Smjestivši se, lica su im zablistala. Njihova očita sreća zbog posla što su ga imali u teško ratno vrijeme, Dukija podsjeti na njegovu nemogućnost da do njega dođe. Nesvjesno ih je pogledavao kroz široka vrata kafića. Jako se iznenadio kada je shvatio da svi odlično govore hrvatski. Samo je plavušan niskog rasta govorio na engleskom, i to je bilo uglavnom sa suvozačem, te ponešto sa izrazito visokim mladićem plavih očiju. Ostala trojica nisu bili u stanju ni zajedničkim snagama sastaviti jednu rečenicu na tom jeziku.

Iako su odavno popili i zadnje kapi svojih pića, nitko se nije želio prvi ustati od stola. Duki je znao zašto. Čekali su da se mali plavušan maši za svoj novčanik. Kada su to dočekali, zadovoljno su počeli ustajati.

  • Financijski stručnjaci! – pomisli, dok ih je pogledom pratio. Pojma nije imao koliko je u pravu. Bili su to najbolji fiskalni stručnjaci što ih je hrvatski narod u tom trenutku imao, a koje mu je sudbina poslala kako bi se što bolje, iz svog idealističkog svijeta preselio u materijalni. Sedam veličanstvenih fiškala, poput sedam vitezova, imat će gotovo danonoćno na raspolaganju.

Prvi je bio mladi čovjek koji je gordo koračao prema mjestu suvozača. Po ponosnom držanju i pravilnim crtama lica, dalo se zaključiti kako je, ne tako davno, bio zgodan mladić. Zbog prezira naspram sporta i ljubavi naspram bjelančevina životinjskog podrijetla, osvojilo ga je mekano masno tkivo posvuda po tijelu. Pošto je bio strahovito financijski osiguran, nije imao potrebe biti nešto više, doli običan fiškal. Imao je dvadeset osam ljeta. Zvali su ga Buki. Iza njega je išao njegov vjerni štitonoša koji je ostavljao dojam da nije vozač UN-a, već njegov osobni. Po kratkoj gustoj kosi, lijepom licu i nešto dužim trepavicama, dalo se zaključiti da je dobro plaćeni glumac španjolskih ili meksičkih sapunica. Zapravo, to je bio običan čovjek sa sela, koji je najveći dio života posjedovao motiku i ugotu. Kada je za ženu odabrao građanku, sve su djevojke u selu jecale. Sam se silno iznenadio kada je saznao koliko nekretnina posjeduje. Braće nije imala. Unatoč tomu, uporno je zaboravljao da više nije siromašan. Nije postojao tako sitan novčić zbog kojeg se on ne bi znao sagnuti. Bio je čudnovati fiškal, roda cjepidlakića. Imao je trideset sedam ljeta. Zvali su ga Baki.

Klizna vrata povukao je dobroćudni i pospani čovjek za kojeg se moglo pomisliti da ga je ubola Ce-Ce muha. Bio je solidan fiškal, roda pedantića. Imao je trideset šest ljeta. Zvali su ga Aki, Aki Buzdovan. Dok se uvlačio u kombi, pored vrata je stajao Bleki. Želio je ući posljednji, jer je prvi trebao izići. Usprkos zlu glasu koji ga je u djetinjstvu i mladosti uporno pratio, nenadano i umalo maloljetničko očinstvo, izvelo ga je na pravi put. Bio je beskrupulozan fiškal, roda munjarića. Imao je također trideset šest ljeta.

Plavušan, što se upravo smještao na sjedištu, bio je Finac po imenu Vesu. Poslije njega u vozilo se, sagnut uvukao i najviši od njih, vukovarski branitelj koji je kao izbjeglica stigao na more. Iako je imao samo dvadeset četiri godine, na svakom koraku se moglo primijetiti da je izuzetno talentiran fiškal. Jednom prilikom je to isto društvo pozvao na piće, jer mu je bio rođendan, a na kraju je konobaru platio samo svoje .

Duki je s neskrivenom zavišću gledao maleno bijelo vozilo puno veselih duša, kako zamiče za starim kamenim kućama.

Nije mogao vjerovati kada mu je na kućni prag došao susjed Miro, koji je prodavao elektro-materijal UN-u i tako stekao neka poznanstva. Rekao mu je da je on zaposlio Blekija u Sjevernu Luku u glavno UN-ovo logističko skladište. Iako to Duki nije znao, dugo vremena je pokušavao iskopati jedno radno mjesto i za njega.

NORTH PORT

Bijeli kombi lagano je klizio starim pristupnim putem, davno popločanim crnim kockama, koje su na mnogo mjesta pokleknule pod teškim kotačima. Bio je natkriljen nagnutim borovima, čija je kora, zbog vječne prašine, promijenila boju. Pred ulazom u luku Baki je pažljivo zaustavio vozilo. To je ujedno bio i granični prijelaz. Čekali su policajca koji im je trebao pregledati propusnice. Duki je kao opčinjen gledao natpis „North Port“. Sve mu je to izgledalo nestvarno. Prije nekoliko dana dobio je posao i to ponajviše zahvaljujući nepoznatoj lijepoj ženi, što je radila kao tajnica glavnog šefa. Nije znao zbog čega se toliko zauzela za njega. Bila je vitkog tijela, duge crne kose i prekrasnih, velikih tamnih očiju.

– Dobit ćeš posa, samo je nesmiš gledat! Taj Blandford ne voli da je iko gleda! – ozbiljno ga je upozorio Miro.

Dobio je posao skladištara. Prva tri mjeseca plaća je trebala biti četiri stotine i deset dolara, a nakon toga pedeset dolara više. Na ruke. Na crno.

Ušavši u luku, nastavili su vožnju popločanom cestom. Duki je radoznalo gledao čas desno, čas lijevo. Posvuda je bio dojmljiv kontrast. Stari sivi beton i crna ugljena prašina naspram blještavila novih kontejnera, što su ležali posvuda, i sjajnih vozila što su gospodarila starom lukom. Prošavši polovicu luke, zašli su među dva niza golemih skladišta, što su se protezala sve do otvorenog stovarišta na kojem su ležale gomile bijelih kontejnera. Vozeći se širokom cestom sa čije su sjeverne strane iz betona virile zahrđale šine, gotovo da ništa nisu mogli vidjeti od ogromne količine drvene građe, što je neprestano pristizala i bivala ukrcavana na UN-ove kamione, koji su je vozili u Bosnu.

Točno na sredini ta dva niza, Baki je počeo usporavati. Dukiju je odmah u oko upao visok i punašan čovjek svijetle kose i puti, što je stajao pred ulazom u spojene uredske kontejnere, odjeven u UN-ovu odoru. Njegovo gospodsko držanje bilo je i više nego upadljivo. Činilo se kako je već odavno prešao pedesetu. Bio je to bivši visoki časnik Njenog Veličanstva. Na zidu u uredu objesio je uvećanu fotografiju na kojoj se rukuje s Margaret Tatcher. Na vanjskom zidu stajao je natpis: PORT MANAGER, a ispod toga: Mr. Wright.

Maknuvši oči s uglađenog gospodina Wrighta, mimo njegove volje padoše na čovjeka koji je uz šine gurao stara kolica sa dva velika kotača. Iako je i on prešao pedesetu, crna kosa što ju je brižno češljao u stranu, imala je tek pokoju sijedu vlas. Na nešto tamnijem licu isticala su se dva krupna, pomalo tužna oka. Bio je odjeven u isluženo i dijelom umašćeno tamnoplavo radno odijelo. Na stopalima je imao teške radničke cipele, istrošene od prevaljenih puteva i godina. Duki je izišao iz kombija, u leđa pogledao lučkog radnika i njegova kolica, pa uzdahnuo. Prije nego li je zakoračio u skladište, na zidu pored ulaza ugledao je rukom i crnom bojom nespretno napisanu riječ: „Shed“. Pored nje je stajao i broj 4. Pitao se što li to znači. Bila je to adresa njegova novog doma, a značila je „Skladište br. 4“.

Slijedilo je upoznavanje sa ostalim zaposlenicima. Osim glavnog šefa g. Blandforda i nadzornika Franka, koje je već bio upoznao, u toj jedinici radilo je još nekoliko stranaca. Lokalci su bili podjeljeni u dvije kategorije. Na pametne i nepametne. Pametni su radili u klimatiziranim uredima, a nepametni u prašini. Priključivši se svojima, Duki je započeo s upoznavanjem. Pružio je ruku mršavom liku čičkave smeđe kose. Bio je to dobrodušni bodul boemskog poimanja života. Imao je dvadeset šest ljeta. Jedini je od nepametnih imao višu školu. Zvali su ga Ajvo. Nakon njega upoznao je dva mamlazolika, proćelava čovjeka srednjih godina. Jedan je bio plavih očiju i vesele naravi, dok je drugi bio tamnih očiju i neprivlačne naravi. Brbljavog veseljaka zvali su Mamac, a šutljivog mračnjaka Majlan ili Mile Bosanac. Potom je na red došao mršavi, koštunjavi čovjek velikih plavih očiju i gustih brkova. Bujnu kosu počeo je vezivati u kratki rep. Cijeli radni staž radio je kao jugo-podoficir. Imao je trideset šest ljeta. Bio je žilav i lukav fiškal. Zvali su ga Boki.

Neslužbeni šef lokalaca bio je najobrazovaniji i najsposobniji čovjek, star trideset i nešto ljeta. Nizak rastom, obične građe. Nosio je okrugle naočale. Bio je do krajnosti odan stranim gospodarima i nepopustljiv prema svojim ljudima. Svi su ga se pribojavali. Radio je u uredu sa šefovima i povremeno izlazio vani reći radnicima što treba raditi. Bio je veliki meštar splitske fiškalne lože. Kako bi što više novca uštedio, znao je preskakati i obroke. Zvali su ga potajice Šicer.

Počeli su dani puni rada i znoja. Rijeke raznog materijala slali su u konvojima UN-ovim trupama u Bosni, a sve je to vodila čvrsta ruka g. Blandforda. Duki je pomalo počeo shvaćati posao i odnos snaga u jedinici, koja je brojila tridesetak ljudi. Nitko od stranaca nije smio nešto ružno reći lokalcima, jer je o njima brinula Dobra Vila. Bila je to kaštelanka koja je očarala glavnog šefa i koji je zbog njenog šarma i ljepote umalo izgubio razum.

Druga stvar što ju je uočio bila je ta da Buki i Baki ne vole prljave poslove i da često s vozilima odlaze van luke. Treća stvar bila je spoznaja da nisu baš omiljeni kod lučkih radnika. Stoga ga je jako iznenadilo kada mu je, dok se mučio sa stranicama kamiona, nenadano u pomoć priskočio onaj čovjek s kolicima.

  • Puno ti fala! – zahvali Duki i upita:
  • Kako ti je ime?
  • Lazo – odgovori dobrodušni čovjek.

OCTOBER FEST

Ništa nije upućivalo na to da bi poslijepodne moglo biti imalo drugačije od proteklih desetak, što ih je proveo s novim radnim drugovima. Završivši s poslom kojeg je svaki dan bilo preko glave, krenuli su prema kombiju napravljenom u Zemlji Izlazećeg Sunca. Nikako se nisu uspijevali priviknuti na njihove standarde. Duki je slijedio susjeda koji se provlačio do stražnjeg reda sjedišta, koje je jedino imalo tri mjesta. Ispred njih dvojice, stiješnjeni u uskim sjedištima, sjedili su Majlan i Aki Buzdovan, a ipred njih Mamac i Vuki. Za upravljačem se nalazio Baki. Na mjestu suvozača, a koje je zbog prostranosti zauvijek za sebe rezervirao moćni Buki, sjedio je, uz njega i Finac Vesu. Što zbog njihove visine i građe, a što zbog gotovo dječje veličine sjedišta, činilo se da je to grupa odraslih ljudi sjela u vagonet na „October Festu“ ,iz kojeg se nije moglo ispasti, a kamoli ustati i okrenuti. U toj oskudici prostora, jedini koji nije bio zarobljen u svom sjedalu bio je Bleki. Mjesto do njega bilo je prazno.

Izbivši na vrh pristupne lučke ceste, Baki skrene lijevo, te se uključi u promet na glavnu cestu. Prepušteni njegovim sigurnim rukama, svi se okrenuše svojim mislima. Duki je tupo zurio u Akijev zatiljak. Glava mu je bila naslonjena na staklo. Lagano je drijemao. Do njega je stajala uspravna i proćelava glava Mile Bosanca. Nesretnica, nije znala što joj se sprema. Iz čista mira, luđačkog izraza lica, Bleki ga je počeo strastveno tući šakama u zatiljak. No, nije mu zanemario ni sljepočnice. Što je Majlanu više mozak udarao o stijenke lubanje, to je zanos na Blekijevu licu bio očitiji. Šokiran nenadanom brutalnošću ludog susjeda, Duki nije znao što bi učinio. Od užasa na njegovu licu, jedino je veći bio užas na licu plavokosog Finca. Razrogačenih očiju promatrao je, kako je mislio, tipičnu balkansku razmiricu. Videći da Blekijevi udarci više nisu ubojiti kao na početku dvoboja, Baki se izdere na Dukija:

–  Šta je, šta čekaš!

Zbunjeni i izgubljeni Duki odmah krene rukama spasiti napaćenu Milinu glavu.

–  Ne to!! – začuje Bakijev vrisak.

  • Daj mu ruke!! – stigne i objašnjenje vozača koji je neprestano naizmjenice gledao što se zbiva na cesti, a što u stražnjem dijelu kombija.

Izluđeni Duki s nevjericom je gledao Bakija. Dvoboj je završio tek kada se Bleki umorio i zadihao. Omamljeni Majlan nikako nije mogao shvatiti što ga je snašlo. Kada su ga iskrcali na cesti u K. Kambelovcu, ljuljao se kao da je upravo sišao s vrtuljka na „October Festu“.

Sutradan, čim se ukazala prilika, bijesni Duki je pozvao Bakija na stranu.

  • Reci ti meni jesi li ti normalan?! vikao je.

Sve mu je oprostio kada je čuo tužnu priču. Mile je pijan volio tući svoju ženu i s time se hvalio na poslu. Pokazivao bi im kako ju je šakom udario. Kada bi policija dolazila na uviđaj, svaki put bi zatekli njegovu kćerkicu koja bi se tresla od doživnjenih šokova. Policija je bila nemoćna da kazni nasilnika. Među njima se nalazio i Billy. Pošto ga je taj slučaj strašno mučio, požalio se bratu. Zasjedu je dugo i pomno pripremao. Nitko nije mogao pretpostaviti zašto se toliko borio za stražnje sjedište.

Dok je liječio natečeni mozak, Majlan je saznao da na posao više ne treba dolaziti. Dobra Vila i šefovi smatrali su da će bez novca manje zlostavljati obitelj.

AGE OF MYSTERIES

Misleći da Buki, Baki i Bleki šaptaju o poslu što ga trebaju raditi, Duki krene k njima. Zaokupljeni razgovorom nisu ga primijetili. Sve što je čuo bilo je da razgovaraju o nekakvim trakama.

  • Kakve trake? – zapita, želeći što više znati o poslu za kojeg je bio plaćen.

Trgoše se začuvši njegov glas.

  • Ma, to mi nešto pričamo o kontejnerima šta dolaze iz Italije. Stegnuti su nekin trakan. – ljubazno mu objasni Baki.
  • Tribamo i prisložit! – pojasni mu Bleki.
  • Triba li van pomoć? – ponudi se Duki, koji je i dalje bio djelomično zbunjen zbog ogromnog obima posla što su ga obavljali.
  • Netriba! Mi s tin imamo iskustva! – opet će Bleki.

Sa zahvalnošću ih je gledao u leđa, dok su odlazili prema dvjema snažnim grdosijama. Duki se tek uspio izvještiti sa malim viljuškarom. Koliko god da su Buki i Baki bili nepopravljivi zabušanti kod većine poslova, toliko su bili dragocjeni kada je trebalo raditi delikatne poslove s dvadeset-tonskim strojevima.

Začuvši zvuk kamiona što se zaustavljao, uputi se van, želeći vidjeti da li je to materijal za njih. Iz dugačkog civilnog kamiona upravo je izlazio zdepast čovjek, visokog čela i kovrčave plave kose. Imao je upadljivo čvrsu čeljust i izražene jagodične kosti. Spustivši se na beton, ostao je malo pognut zbog dugotrajne vožnje. Ne čekajući da mu se udovi opuste, odmah je počeo svojim modrim očima pogledavati lijevo i desno. Ne našavši ono što je tražio, ispitivački osmotri Dukija, koji je stajao na ulazu. Bio mu je nepoznat. Na trenutak se dvoumio, a onda krenuo prema njemu.

  • Sigurno je iz Krapine! – zaključi Duki.
  • Triba te iskrcat, je li?! – dovikne mu.

Potpuno se oglušivši o njegov upit, vozač kamiona nastavi koračati. Kada mu je prišao, u pola glasa zapita:

 

– A, di je Bleki?

  • Otiša je na neki drugi posa.
  • A je li? – razočarano reče.
  • Zvat ću ja druge. Bit ćeš istovaren.
  • Ma lako za to! Nego…možeš li mi ti dat koju gurtnu? – upita, molećivo ga pogledavši.
  • Niti neznan šta je to! – kaza mu kao da se opravdava.
  • Trake za teret!
  • Žao mi je! Niti znan kakve su to trake, niti di su! Amo mi tebe istovarit!
  • Ja znam di su! pobuni se zdepasti.
  • Ajde dobro, kad si tako zapeja! Samo brzo, da nas šefovi ne vide!

Videći da na vidiku nema nikoga, vozač žurno krene prema stražnjoj polici. Obazirući se, Duki ga je slijedio. Otvarajući poklopac drvene kutije, pokaže mu krupne zube i s osmijehom objasni:

  • Ovo su ti gurtne!

Duki radoznalo zaviri u kutiju i ugleda smotane sintetičke trake s nekakvim mesinganim mehanizmom.

  • Koliko ti triba?
  • Dvije! – reče, pa spusti snažne ruke na njih.
  • Zajeba si se! Uzeja si tri!
  • Znaš…
  • Nosi! Samo ajde ća iz skladišta!

Kada su bili na sigurnom, Duki ga upita:

  • Sigurno si zagorac?
  • Ne!
  • Nisi iz Krapine?
  • Ja sam ti iz kraja gdje su picokom rastjerali Turke! Znaš li…

U tom času Duki je ugledao Mamca, Bokija i Ajvu kako dolaze vidjeti da li je to materijal za istovar.

  • Nosi to u kabinu! – požuri ga, ne želeći da vide to što je uzeo. Zadovoljno se vraćajući, veselo je brbljao:
  • Znaš… ja sam ti fukal v kuruzi već sa dvanaest!

Kada je posao bio gotov i kada je taj veseljak upalio kamion i otišao, Duki se obrati Ajvi:

  • Ti znaš ovoga?
  • Šilipetra? Najbolji je od svih vozača šta ih iskrcajemo! Uvik je dobre volje, a zna nan dikod kupit i piva!
  • Je li?

Nije prošlo puno vremena, kada su opet ugledali Šilipetrov kamion kako se zaustavlja. Mahao im je iz kabine da dođu.

  • Dečki, evo piva za vas! – radosno im vikne.
  • Ima za sve! – dodatno ih oraspoloži.
  • E Šilipetre, Šilipetre! Bog te blagoslovija! promrmlja Duki, dok je u skladište nosio cijelu kašetu što ju je Šilipetar kupio u lučkoj trgovini.
  • Dobro se dobrin vraća! – zadovoljno pomisli. Prezalogajivši nešto, prvi je napustio prostoriju za lokalce, te krenuo u šetnju skladištem. S užasom je zaključio kako mu savlađivanje engleskog ide puno sporije nego što je očekivao. Nije bio zadovoljan sa radom svoga mozga. Stalno je gubio bitku s nepravilnim glagolima. Nazivlje mnogobrojnih stavki u skladištu slabo je pamtio. Tako deprimiranom učini mu se da je netko ušao na sjeverni ulaz. Pogleda malo bolje i ugleda nepoznata mršavijeg čovjeka srednjih godina, kako samopouzdano korača. Baš kao po svojoj kući. Pošto je bio uvjeren da taj lučki radnik ide k njegovom šefu, Duki se nemalo iznenadi vidjevši kako žurno skreće i ide prema polici do koje je plemeniti Šilipetar znao doći i zatvorenih očiju. Zapanjeno ga je gledao kako grabi trake i trpa ih u njedra. Bio je svjestan užasa što mu ga je taj neznanac priredio. Ako ga vide šefovi da krade pred njegovim očima, može biti optužen za dosluh. Srećom, nikoga nije bilo na vidiku.

–  Stop that man!!! – skladištom se prolomi uzvik.

Odmah je prepoznao nadzornikov glas. Nepomično je gledao lučkog radnika kako s plijenom bježi prema spasonosnom izlazu. Nije mogao na svog čovjeka. Svaki njegov korak činio mu se dug kao vječnost. Vidjevši da se konačno dočepao cilja, Duki od olakšanja, sklopi očne kapke. Kada ih je opet otvorio, nešto ga snažno ugrize za srce. Gotovo sa druge strane skladišta, u potjeru za tim očajnikom dao se vukovarski branitelj. Svojim velikim koracima brzo je izbio na izlaz, te ga počeo hvatati po luci. Usljed vike i strke, niz stepenice se sjurio i glavni šef g. Blandford, a za njim stigoše i uposlenici. Svi su lokalci gledali u pod dok je vukovarac, nasmijan, gospodarima vukao nesretnika koji je, zajapuren strancima vikao:

–  I have a wife!!! I have a child!!!

Vuki, nadzornik i glavni šef ugurali su ga u „pick up“ i odvezli na kapiju, te predali šefici pomorske policije.

Nedugo potom, u skladište su ušla dva kamiona s kontejnerima u koje je trebalo ukrcati materijal. Zbog ružnog događaja radilo se u mučnoj atmosferi. Čuli su se samo viljuškari koji su, manevrirajući na malom prostoru, uporno dizali prašinu s poda koja se skupljala u pravi mali oblak. Dobrano potresen tužnom scenom, Duki je zamišljeno stajao po strani, osjećajući zahvalnost prema nadzorniku Franku, koji mu nije niti prigovorio što se oglušio o naredbu. Nije znao zašto, ali prema njemu se, od samog dolaska, odnosio kao prema sinu.

Nerazgovijetne, brze riječi što nadjačaše zvuk strojeva, nagnaše ga da, uznemiren, naglo podigne glavu. Iz oblaka prašine najednom je izronila stara bukova daska, što je godinama bila dio lučke palete, te se svom žestinom sručila na rijetku plavu kosu vukovarskog branitelja. Srećom po njega, upozorenje zbog kojeg je okrenuo glavu pomoglo mu je da izbjegne puni udarac. Daska ga je pogodila nakoso, noseći sa sobom maleni komad kože i pramen kose. Tek tada je Duki ugledao i vlasnika daske, čije je crveno, ali ozareno lice, slavodobitno izronilo iz oblaka, što ga je štitio od neželjenih pogleda. Bio je to lučki osvetnik. Nastade opet vika i strka. Mnogo viši i snažniji Vuki nemilosrdno je šakom u rebra udarao radnika. Ubrzo su ga opet odvezli šefici pomorske policije. Zavladala je mučna atmosfera. Vuki se neprekidno pipkao za ranjenu lubanju, hvaleći se gdje ga je sve tukao. Nije se moglo znati tko žali njega, a tko žali što ga daska nije bolje pogodila.

Žalostan zbog scena neizmjernog jada, što ih je proživio toga dana, otišao je u daleki kut, sjeo na podnožje betonske pregrade koja je golemo lučko skladište dijelila na dva prostora, pa iz džepa izvukao cigarete.Pušio je misleći na uklete trake. Još jučer nije ni znao za njih, a dan poslije gotovo je krv pala zbog njih. Nije shvaćao zbog čega su tako bitne.

Zapravo je sve počelo i prije nego je on stigao u luku. Svi „accommodation“ kontejneri stizali su rastavljeni i u setovima od po četiri komada. Iako je svaki set bio osiguran s četiri šipke koje su se zatezale vijcima, iz sigurnosnih razloga preko njega su išle dvije sintetičke trake s mehanizmima za zatezanje. Tako učvršćeni, kontejneri su mogli krenuti u Bosnu, bez straha da će zbog loših cesta putem kliznuti i nekoga usmrtiti. Zbog iskustva u radu sa snažnim viljuškarima, posao istovara kontejnera iz broda dobili su Buki i Baki. Vođen nekim svojim nagonom, usluge pomoćnika koji će trčkarati oko njih i davati im smjernice, odmah im je ponudio Bleki. On je i predložio da skinu sigurnosne trake, te ih ponude vozačima kamiona koji su dovozili robu u luku.

  • A mislija san da je glup! – smijući se rekao je oholi Buki, dok je vadio kutiju crvenog marlbora.

Baki ga je gledao s neskrivenim divljenjem. Kada se Bleki vratio bez trake i iz džepa izvadio novčanicu od pedeset maraka, samo ih je glupi ponos spriječio da ga ne izgrle.

  • Jedan drugi vozač mi je dava sto, kad je vidija u ovoga šta san mu proda! – smijući se, objasni kakvu je jagmu izazvao sa zapadnjačkom novotarijom.
  • Jebate, al’ je i pedeset malo! – vikne Buki.
  • Al’ nan je ćaća kopa za nji! – priloži argument, pa se slatko nasmije.
  • Sutra ću van dat vaš dio! – objasni Bleki.
  • Nema problema! – iziđe mu u susret Baki.

Iako su bili uzbuđeni, trudili su se to prikriti. Bili su svjesni da svi kontejneri iz Italije, na putu za Bosnu i Hercegovinu, moraju proći preko njih. U pitanju su bile tisuće maraka. Bez dvoumljenja, Bleki zgrabi lidersku palicu:

– Svaki put kad van šefovi kažu da je doša brod, vi kažite da tribate i mene! Buki, tebe oni slušaju!

–  Ne vodi ti brigu! – umiri ga Buki.

Snažno su se dali na posao. Za nepun sat vremena, kabina viljuškara bila je zatrpana narančastim trakama. No, na završetku posla pojavio se problem.

  • Nesmi Frenk vidit ovo! Ni neki od formena! – zabrinuto će Buki.

Strah se odmah prenio i na Bakija. Bojažljivo i s nadom pogleda u Blekija.

  • Ne tribaju znat ni naši! Bolje je da samo mi tri dilimo! – predloži lider.

Sijamski blizanci se nisu pobunili.

  • Znate šta! – kaza Bleki glasom punim autoriteta.

Gledali su ga kao što novi studenti gledaju starog profesora.

  • Desetak ćemo traka odnit u skladište, za slučaj da Frenk bude pita di su trake!
  • A šta ćemo mu reć za ostale? – kao oparen skoči Baki.

 

  • Vidi njega! Da nemamo pojma! Možemo reć da su sigurno lučki maznili!
  • Di bi ti sakrija onda sve ove? – zapita ga Buki.
  • Ja bi i’ sve stavija u portelu od ovoga viljuškara! Nju niko nikad ne otvara! Sutra ćemo, kad ne bude nikoga, to iznit iz luke!

Tako i napraviše. Kada su ostali nasamo, Baki reče Bukiju:

  • Nisan moga virovat da je ovako sposoban!
  • Jeba te bog, koja tu lova može bit! – oduševljeno će Buki. Blijedih lica, sutra ujutro gledali su Blekija kako križa ruke i govori:

–  Krvi ti Isusove, di su!

Za sljedeći iskrcaj, od kuće je donio svoju najdražu vreću.

  • Ovi put ćemo i’ sakrit vanka u bodljikavu žicu! Ko će i’ tu tražit!

Narednog dana Bleki se krstio vičući:

  • Ma ne mogu virovat!

I treći su put Buki i Baki snuždeno stajali praznih pogleda. Netko ih je opet pokrao. Blekiju je bilo najteže. Samo što nije čupao kosu od očaja.

  • Majku li mu jeben! Oči bi mu izvadija! Samo da mi ga je uvatit! – vrištao je.
  • Koja nan je lova propala! – jaukao je Buki.

Jedino Baki nije ništa komentirao. Šutio je i patio. Netko ih je tajnovito pljačkao, a nisu znali što bi učinili. Naposljetku su, potpuno shrvani, prestali krasti ono što je netko krao od njih.

Tako je nastala prva prava misterija u luci, koju Buki ni Baki nisu uspjeli odgonetnuti. Ne mogavši doći ni blizu rješenja, Buki se jednom povjeri Bakiju:

  • On je! Sigurno je on!
  • Kako? S nan dolazi na posa. S nan ide ća. Misliš da ja nisan gleda nosi li trake! Nikad ništa!

Osjećan da je on, a neznan kako!

Nastavak romana proćitajte ovdje : nastavak romana.