Mali Cesare , još jedna igračka našeg pravosuđa. Još jedna igračka novca i moći. Još jedno nestalo djetinjstvo. Još jedan dječak koji će imati traume za čitav život. Pitam se je li jučer i jedna ljudska osoba ostala ravnodušna na one povike i krikove djeteta. A možda je to ništa u usporedbi s djecom koja su zlostavljana i fizički i psihički za koje mi ne znamo. Koja su seksualno zlostavljana. Koja su završila u ladici nekog ureda jer ih je predala samohrana majka . Majka koja je nezaposlena, nezbrinuta i sumnjive prošlosti. Pitam se kako biti ravnopravan u državi u kojoj svećenik zakrvavljenih očiju govori da je protiv Istanbulske konvencije jer će onda zavladati žene. Zamislite , žene će zavladati. Zlostavljane žene će zavladati. I onda pitam Pravobraniteljicu djece i nadležne institucije je li u slučaju malog Cesarea izvršeno nasilje nad nedužnim djetetom? Na očigled javnosti , u po bijela dana, ispred očiju psihijatrice, policije ? U našoj državi šamar se tretira kao nasilje . Pa zar onda povlačenje bosonogog djeteta koje urliče :”Spasite me , spasite me ”, nije nasilje. Jeste. I to nasilje sa velikim N. Zajebala si državo , debelo si zajebala .Dopustila si da još jedno dijete napusti državu. Još jedno dijete koje je žrtva sustava i prepucavanja. Izgubili smo još jednog državljanina koji nije htio ići u Irsku a bogami ni u Italiju. Nisi državo po ne znam koji put zaštitila interes djeteta, interes svog državljanina. Hrvatsko pravosuđe je jučer uzelo još jednu žrtvu. Jedno devetogodišnje dijete je ovršeno i izručeno u Italiju. Kako ironično. Zanimljivo je da Bosna i Hercegovina ne izručuje jednog Mamića , niti bilo kojeg svog građanina, jednako kao ni Italija. Ali Lijepa naša izručuje djecu.
Pitam se jesmo li se ’91 borili za ovakvu državu. Državu u kojoj policija iznosi ljude iz stanova jer su ostali bez posla, jer su se zadužili kako bi preživjeli. Državu u kojoj još uvijek vrijedi ona deviza ”po babu i po stričevima”. Državu u kojoj se svećenik boji žene. Državu koja voli silu, primitivizam , nacionalizam. Državu u kojoj momak mlati djevojci glavom o umivaonik a ostali sjede i gledaju. Gdje curice organiziraju tučnjavu a ostala djeca snimaju. Gdje majka nema ista prava kao otac. Gdje njen novac nije isto vrijedan kao njegov. Gdje jedan čovjek posjeduje pola države i samo se pokupi i pobjegne. Jesu li se ljudi zaista borili za takvu državu. Jesu li majke gubile sinove za takvu državu. Je li ovo ono što smo željeli?
Jučer je desetak policijskih kombija stajalo na Pujankama. Deset kombija i desetci policajaca radi jednog djeteta. Stajala sam i ja. Tužna i sa suzama u očima. Zamislila sam da mi netko oduzima dijete na taj način. Iskreno, ne znam da li bi preživjela. U ovoj cijeloj priči me zanima zna li gospodin Talijan što znači riječ OTAC ? Otac ne postaješ time što u zanosu strasti svoju spermu istreseš u nekoga i nekog devet mjeseci postaneš otac. Otac ne postaješ rođenjem. Otac postaješ brigom, ljubavlju, požrtvovnošću, odricanjem, borbom. Borbom za bolje sutra tvog djeteta a ne borbom s kojom ćeš ga što prije uvući u auto jer ne želiš da ljudi čuju kako ono vrišti i zapomaže. Ne ulazim u ono što se dešavalo u njihova četiri zida dok su živjeli zajedno. Svi nosimo svoje križeve u braku. Imamo bolje i lošije dane. Dane kad se svađamo , kunemo , psujemo. Dane kad se ljubimo , volimo , mazimo. To je brak .Uzajamno pokušavanje pronalaska što boljih uvjeta za život djeteta. Roditeljstvo je stalno odricanje i bezuvjetna ljubav prema svom djetetu. Roditeljstvo nije borba po sudovima, medijima. Roditeljstvo nije potplaćivanje. Roditeljstvo je nešto s čim se rodiš. Ja jučer nisam stekla dojam da je ovaj tata dobar roditelj. Al’ tko sam ja da sudim.
U konačnici postoji li i jedna osoba koja se zapitala pa što želi to dijete. Što bi bilo dobro za to dijete. Kako se ono osjeća ? Zar je zaista lagodan život u Italiji ono što će mu osigurati sretno djetinjstvo. Jučer me zaista bilo sramota što živim u ovoj državi. Bilo me sramota što smo svi skupa uništili još jedan mladi život. Sram me svake one suze u oku djeteta. Svakog onog preplašenog pogleda. Svakog bespomoćnog krika. Sramite li se institucije? Sramite li se svih onih slučajeva koje ste zataškali jer su u pitanju močni političari i tajkuni? Državo, sramiš li se ?
Ah, da zaboravila sam, zaokupljeni ste Svjetskim prvenstvom u nogometu i navijanjem za Hrvatsku. Odlaskom o našem trošku na isti. Ma znam, važno je biti Hrvat. Neka nama ”kruha i igara”.
#proudtobeacroat
