U heraldičkoj praksi neki su rodovi svoje grbove ponekad koristili ne samo za reprezentaciju vlastitog ugleda i moći, nego i kako bi simbolički naglasili određene rodbinske veze, pa čak i „svoje“ željeno tj. izmišljeno podrijetlo. Najpoznatiji takav primjer u hrvatskim okvirima su svakako knezovi Krčki – kasniji Frankopani, koji su od rimskih Frangepana zajedno s imenom (tj. podrijetlom) preuzeli i grb. Jedan takav slučaj odnosi se i na Trogir, odnosno susjedni Kaštel Štafilić.
Trogiranin Stjepan Štafilić (Stefano Stafileo) 1508. godine dovršio je gradnju kaštela koji je postao jezgra današnjeg Kaštel Štafilića, a poznato je kako se na štitu grba toga roda nalazi grozd grožđa – grčki „staphile“ – što neodoljivo podsjeća na ime te obitelji. Tako je isticanje staphile-a na heraldičkom znamenju Stafilea služilo kao simbolička „potvrda“ obiteljske tradicije o drevnom grčkom, plemićkom podrijetlu s Krete. Međutim, utvrđena je činjenica kako je djed plemića Stafilea bio trogirski postolar Stjepan Prvšić zvan Stafilia te da su tek kasniji naraštaji taj njegov nadimak preuzeli kao ime roda.
Stjepanov sin Mate je također bio postolar, dok je Matin unuk Ivan (tj. zakoniti sin spomenutog imućnog osnivača Štafilića) bio šibenski biskup, teolog i pravnik. Kao papin legat boravio je na dvoru u Krakovu, odakle je u Štafilić ponio zavjetnu sliku Blažene Djevice Marije s Djetetom. Nakon diplomatske misije u Mletcima, papa Lav X. ga je poslao na francuski dvor, a tamo je 1519. godine krstio budućeg vladara Henrika II.
Mate Božić
O autoru:
magistar edukacije povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog s ciljem revalorizacije starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. Članke historiografske odnosno heraldičke tematike objavljuje u časopisima „Pleter“, „Gordogan“, „Grb i zastava“ te web portalima.
