Bio sam jedan od šefova kuhinje, a kad sam tek došao kuhati na filmski set, počeo sam s guljenjem krumpira. Sve sam savladao – i razne kuhinje i jezik. Učio i radio. Radili smo tjedne ili mjesečne jelovnike meksičke, talijanske, japanske, kineske hrane… Nema te svjetske spize koju nismo pripremali, imali smo kuhare iz svih krajeva svijeta.
– Na setovima smo u nekim situacijama, poput jedne na stadionu u filmu s Kevinom Costnerom, znali imati 2700 do 3000 ljudi. Često smo, kako bismo stigli sve pripremiti, znali počinjati posao u jedan ili dva u noći. Nije se radilo ispod 12 sati dnevno, a sjećam se da smo jednom ostali čak 28 u komadu, jer je bio u pitanju zadnji dan snimanja, koji se odužio. Ništa mi nije bilo teško, jer sam znao da me čeka pristojna mirovina. A sada, zapravo još od 1. siječnja 2020., do nje ne mogu. Od tada, možete li vi to vjerovati, nisam podigao ni dolara, jer u Hrvatskoj ne mogu unovčiti američki ček – ljutito nam se potužio 69-godišnji Dujo Topić, umirovljenik iz Kaštel Gomilice, koji je 12 godina radio kao kuhar na filmskim setovima u Hollywoodu, u poznatom “Tony’s Food Service-u” u vlasništvu ujaka Tonyja Keruma.
‘PISAO SAM SVIMA’
Jedan je od onih umirovljenih Hrvata koji je imao sreće zavrijediti mirovinu preko bare, ali i nesreću što je u njoj odlučio uživati u domovini. Jer kako drukčije opisati apsurdnu situaciju u kojoj se našao s ostalim hrvatskim supatnicima s istim problemom. Mirovinski fondovi u SAD-u rade samo preko čekova i redovno ih isplaćuju svojim osiguranicima, baš kao što našem sugovorniku svakoga mjeseca na kućnu adresu stigne ček s američkom mirovinom. Ali taj papir sa svotom koju mu isplaćuje američki fond Motion Picture industry, Dujo već više od godinu dana u vlastitoj državi ne može unovčiti, pa živi od one hrvatske od 1500 kuna, koju je stekao radeći kao mehaničar 22 godine u “Pomgradu” i tri mjeseca u “Hrvatskim željeznicama”.
Vrativši se iz Amerike izgradio je obiteljsku kuću, pomalo se bavi i turizmom. Nije kruha gladan. Ali da mu nije toga i pomoći obitelji, s hrvatskom penzijom crkavicom zadnju bi godinu i tri mjeseca, uvjeren je, bio na socijali.
– Pisao sam Ministarstvu financija, predsjedniku Sabora i Vlade. Problem je što je američki savezni zakon, a komunicirao sam milijun puta s mojim tamošnjim mirovinskim fondom, zabranjuje isplaćivanje mirovina u novcu na tuđe banke. Jedino bi mi oni mogli uplatiti novac da imam otvoren račun u nekoj američkoj banci. I ja sam našao njihove poslovnice u Budimpešti, Frankfurtu, Beču, Londonu. Sve ti gradovi imaju City bank, American bank., ali rade samo s poslovnim subjektima. Ne rade s građanima. Motion Picture industry je velik, ugledan fond, a čekove mi izdaje jaka američka banka Union Bank of California. I nije mi jasno kako se ta priča nikako ne može regulirati u Hrvatskoj – žesti se Dujo, navodeći da je u Hrvatskoj, koliko mu je poznato, više od 2000 slučajeva poput njegovog.
Čuje se i s umirovljeničkim parom iz Slavonskog Broda, koji ima isti problem s mirovinom iz Kanade, pa s jednim Šibenčaninom, a često je na telefonskoj liniji i sa Zadraninom Olegom, pomorcem i dragovoljcem Domovinskog rata, koji je poput njega mirovinu ostvario radeći u Americi.
– Dio problema je Hrvatska poštanska banka riješila od Nove godine, ali samo za one umirovljenike koji su spremni unovčiti isključivo američke državne čekove. A mi ostali, ništa. I opet na čekanje. Hrvatska država za nas ništa ne poduzima, a Hrvatska poštanska banka je državna banka. Kako su ranije, bez problema, sve ostale banke kod nas mijenjale naše čekove za novac? Kako je to nekoć moglo biti regulirano – pita se Kaštelanin s američkom mirovinom.
Ponosan je kako ju je i kod koga zaradio, jer je njegov ujak Tony “i danas broj jedan u tom poslu u Americi”. Njegova tvrtka uživa veliki ugled, desetljećima surađuje s moćnim filmskim kompanijama kao što su 20 Century Fox, Disney, Metro-Goldwyn-Mayer (MGM), možda čak, reći će Dujo, i najviše s Warner Brothers studijem.
‘OVO NIJE NORMALNO’
S hollywoodskom produkcijom Kaštelanin je obišao cijelu Ameriku. Samo se, prisjeća se, za snimanja filma “Pearl Harbour” najprije otišlo na granicu s Meksikom, potom na Havaje na autentičnu lokaciju, onda i u Houston, da bi se na kraju filmska ekipa vratila u Los Angeles i završila snimanje koje je trajalo tri i pol mjeseca. Bilo je i mukotrpno i lijepo, opisuje Duje svoje 12-godišnje prekooceansko iskustvo. A onda mu, kad se sjeti gdje je sad, sjena ponovno prijeđe preko lica.
– Čujte, meni taj novac treba. Ja sam ga zaradio. Od hrvatske penzije ne mogu živjeti. Ajde vi meni recite, što ja mogu s 1500 kuna hrvatske mirovine? Je, radila mi je i žena, ali od ove države ništa nismo dobili. Da nisam radio vani, možda bih bio na ulici. Ali problem je što nama s američkim penzijama država ne da naše. Ovo nije normalno… – opet mu skače tlak.
Još nešto mu je, ističe, jednostavno neshvatljivo…
– Koliko li je samo država zaustavila novca koji ulazi u Hrvatsku na ovaj način? Pa i banka će uzeti proviziju… Evo, Hrvatska poštanska banka po novome uzima oko 400-500 kuna za unovčiti ček. A ne virujen da itko od nas ima penziju manju od 300 dolara. Znači, potrošit ćemo taj novac ovdje, nećemo tražiti od djece. Ranije su druge banke puno manje uzimale za istu stvar, pogotovo kad ste bili njihov klijent, a novac dolazio redovno. I sad, kad zovem Ministarstvo financija, uvijek mi kažu: “Rješava se”. Pisao sam i Hrvatskoj narodnoj banci. Znate što su mi oni tamo rekli? Da su nemoćni, da je to u nadležnosti Ministarstva. Po njihovu naputku urgirali smo prije godinu dana. I nigdje nismo stigli. Još nisu riješili… Čovječe, gledao sam, recimo, manja mjesta na našim otocima u kojima živi više od 2000 ljudi i razmišljao što bi se dogodilo kad oni tamo ne bi primali nikakav novac. Znači, ne bi imali ni struje ni vode, jer ih ne bi imali čime plaćati. Ni hrane. Bi li se cili svit diga na noge za pomoć tim ljudima?! A nama, pošto smo razbacani po ciloj zemlji i ni ne znamo jedni za druge, nitko ništa. Kao da nas nema – rezignirano sliježe ramenima Dujo Topić.
izvor: slobodnadalmacija.hr
