Kao što legenda kaže, 20. travnja 1089. godine „dobri i sveti kralj Zvonimir“ na saboru u „Pet crkivah na Kosovi“ (današnja Biskupija kraj Knina) doživi tobožnju nasilnu smrt od ruke „prokletih i nevirnih Hrvata“ te ih umirući prokle da „nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“ Ipak, onovremeni povijesni izvori svjedoče kako je ta priča o Zvonimirovu ubojstvu posve neutemeljena, a nastala je vjerojatno tek u 14. stoljeću.
Iako izmišljena, djelomično je točna, jer nakon Zvonimirovih neposrednih nasljednika (kraljeva Stjepana II. i Petra „Svačića“) Hrvati tj. Hrvatsko-dalmatinsko Kraljevstvo u cjelini doista nije imalo „gospodina“ (monarha) koji bi govorio hrvatskim jezikom. Naime, od 1102. prijestolje Hrvatske i Dalmacije su preuzimali Arpadovići, potom Anžuvinci, Luksemburgovci, Habsburgovci, Jagelovići…itd., tj. redom strane dinastije, što znači vladari koji nisu nisu bili domaćeg podrijetla ni „jezika“.
Slučaj je htio da jedan od zadnjih nasljednika Zvonimirova trona – Franjo Josip I., posjeti Kaštela upravo 20. travnja, odnosno na datum legendarnog kraljeva ubojstva i navodno izrečene kletve – gotovo osam stoljeća kasnije (1875. godine). Naime, u jednom članku lista „Zemljak“ čitamo kako su tri kaštelanske općine (Novi, Lukšić i Sućurac) tada svečano dočekale „Cara i Kralja“ svečano okitivši zelenilom i zastavama put kojim je prolazio, dok su u tri spomenuta kaštelanska naselja za doček bili postavljeni i šatori.
Tako je na šator u Novom uz carsku dvobojnicu i narodnu trobojnicu (crveno-bijelo-plavi barjak) bio postavljen i grb Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, iako tadašnja Kraljevina Dalmacija nije bila njezin dio, nego tek jedna od austrijskih krunovina. Odbor za doček brojio je više od dvjesto Kaštelanki i Kaštelana, a nakon pozdravnih riječi mnoštvo se uputilo prema Starom kako bi vladar posjetio obnovljeni zdenac, u njegovu čast tada nazvan „Kraljeva voda“ (danas česma Fuležina). Vladara su potom pozdravili i u Lukšiću te Sućurcu, dok ga je okupljeni narod pratio neprestanim: „Živio!“
Pogrebna povorka Franje Josipa I. ulicama Beča 1916. godine – austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj (od 1848.) te car i kralj Austro-Ugarske Monarhije (od 1867.) tijekom svog života doživio je nekoliko tragedija: brat Maksimilijan je 1867. bio smaknut kao car Meksika; sin i prijestolonasljednik Rudolf je počinio samoubojstvo 1889.; supruga Elizabeta ubijena u atentatu u Ženevi 1898., a nećak nadvojvoda Franjo Ferdinandu u sarajevskom atentatu 1914.
Mate Božić
O autoru:
magistar edukacije povijesti i filozofije, član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te jedan od pokretača Udruge studenata povijesti „Toma Arhiđakon“ kao i historiografskog časopisa „Pleter“. Koordinator projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ pokrenutog s ciljem revalorizacije starohrvatskih arheoloških lokaliteta na širem splitskom području. (Ko)autor monografija, studija i članaka historiografsko-heraldičke tematike u zbornicima, časopisima i web kolumnama.
