365 dana vijesti
Evo samo na nacionalnoj razini, svaki dan imamo neku aferu ili prirodnu katastrofu. A mi smo malo tržište. Tko to može više pratiti: poplave, uništene doze preplaćenog cjepiva, lažni Covid testovi i mladi HDZ-ovac u Lamborginiju, porezna reforma, ukidanje prireza. Kraj Covida.
Potpuno smo bombardirani vijestima. Zato jer na svijetu ima 8 milijardi ljudi, a sve o svakome (bar ako napravi nešto ekstremno), saznajemo odmah. Pokolji u Americi su predaleko, ali oni u Srbiji su već druga priča. Jer sve što se dogodi u susjedstvu, može se sutra dogoditi i kod nas. Sve što se dogodi u svijetu, može se dogoditi i kod nas, jer primamo sve te informacije o senzacijama i ekstremima, i sve to nam ulazi u svijest.
Lokalno, nacionalno globalno, stalno se otvaraju novi slučajevi, pristižu nove vijesti. Nije ni čudno jer internet povezuje cijeli svijet. Ili bar one dijelove koji su umreženi.
N1, CNN, BBC, službeni i alternativni kanali. Prave i lažne vijesti. Definira nas ono što ćemo selektirati od svih tih vijesti, jer možemo birati na ogromnom pladnju internetskog švedskog stola.
Svaki dan možemo biti potreseni novim slučajem. Ali problem je da već sutra dolazi nova senzacija. Ne stignemo probaviti ono od danas.
Što raditi sa svim tim vijestima, mišljenjima, kolumnama? Pohraniti ih u datoteke u mozgu? Što ako nam je već puna memorija?
Definitivno ne možemo probaviti sve ono što dolazi. Nema vremena za kontemplaciju, jer je prevelik pritisak priljeva novog. Ali i ako propustimo nešto od tih vijesti, neće se ništa dogoditi. Ako mjesec dana idemo na pauzu, nećemo puno propustiti – možda neku aferu, ali sigurno ništa presudno za naš osobni život.
Doomscrolling
To je najčešća aktivnost u zadnje vrijeme, najčešća poza u kojoj se nalazimo, sinonim za opuštanje. Samo skrolanje, čitanje naslova – ne stignemo više, jer ispod je već sljedeći naslov. Čini se da je cijeli svijet u pozi doomscrollinga. Samo jedan potez na touch screen ekranu vodi nas kroz sve novosti koje izbaca algoritam društvenih mreža. Ne moramo ništa ni upisivati u tražilicu, algoritam u News Feedu sam selektira za nas. Apsorbiranjem tolike količine informacija mozak nam upada u neko stanje hipnoze svim tim vijestima. Istraživanja pokazuju da upadamo u začarani krug anksioznosti i depresije.
Ne samo to, stalna izloženost lošim vijestima nužno tjera naš sistem da aktivira hormone poput adrenalina i kortizola, koji su inače namijenjeni da se aktiviraju u situacijama opasnima za život.
Dakle, mehanizam koji je pretpostavljem da služi u situacijama borbe ili bijega, aktivira se svaki dan. Što može poći krivo?
Eventualno naš sistem počinje otkazivati, jer nije stvoren da bi stalno bio u fight-or-flight modu. No time to die, time to scrool.
Otpornost na senzacije
Što nas uopće više može šokirati? Ako svaki dan čitamo o najnevjerojatnijim zločinima, već godinu dana apsorbiramo eksplicitne sadržaje sa prve linije fronte, što je to što nas može iznenaditi? Konzumiranjem sadržaja nužno postajemo voajeri, te svaki dan očekujemo neku još jaču drogu. To je pomalo zastrašujuće, ako svaki dan čitaš o ubojstvima, to ti više ne stvara nikakav efekt. Ali masakr je već nešto drugo. Senzacije koje traži naš sistem sve su veće, stvaramo imunitet na atrakcije, na što šarenije, spektakularnije, šokantnije vijesti…
Od knjiga od nekoliko stotina stranica do videa od desetak sekundi
Kako pročitati lektiru, kako se koncentrirati na knjigu kad su glavni medij postala videa od nekoliko sekundi? Jer dok potrošiš sate na knjigu, mogao si pogledati tisuće Tik-Tok videa (i obogatiti se za njihov sadržaj).
Tek ćemo vidjeti efekt vježbanja pažnje na videa od nekoliko sekundi. Ali nećemo toliko na sebi, već na generaciji koja dolazi.
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
