Lokalno, regionalno, nacionalno, globalno
FENOMEN AP – KOLIKO JE GLAZBA ODRAZ DRUŠTVA
Narodnjaci su preuzeli stvar
znaju sistem i stvaraju dar-mar
rasturaju po pitanju tiraža
sve veća je blamaža
biti neko od nas
Nije Andrej Plenković, već Aleksandra Prijović.
Nitko nije čuo za nju, a prodala je 5 Arena.
Kao prvo vijek će biti hejtera. Hejteri se javljaju i na najbalnije vijesti, poput one da je neki celebrity izašao iz bolnice. Ali zašto hejtati uspjeh, jer rasprodati 5 dvorana i postati rekorder sa 28 godina ne može se osporiti kao veliki uspjeh.
Možemo se zapitati i analizirati kakvi su to tekstovi i glazba koji rasprodaju dvorane, što je to u tom projektu što stimulira ljude da tako masovno kupuju karte? Jesu li tekstovi poput ovih baš toliko privlačni i primamnjivi za masovnu publiku:
Kada tu oko tri, pozoveš me ti – mene biti neće
Da me ljubiš do pet, pa srušiš moj svet – nisi ti te sreće
Pazi hod, klizav pod do kreveta mog
Takva ti je sudbina, gazi, srećo, sad po drugima
Kada tu oko tri, pozoveš me ti – mene biti neće
Jasno mi je za Balaševića (koji bi se uvijek zaustavio na prvoj Areni), da rasprodaje dvorane svaku večer, jer njegovi su njegovi tekstovi društveno toliko bogati i slojeviti da pogađaju one najfinije žice na koje zaboravimo da ih imamo. Ali što pogađa Aleksandra Prijović?
Koja je tajna uspjeha, da i mi probamo pomiješati te sastojke ključne za uspjeh?
Poetika ili patetika
„Cajke“, narodnjaci i sve što proizlazi iz toga su masovna pojava. Znači da velik broj ljudi ima potrebu stimulirati najprimitivnije nagone, i nije im neugodno slušati o „klizavom podu do kreveta“. Nastala je velika moralna panika zbog razotkrivanja koliko su cajke popularne, osobito među mlađom populacijom. Ali ne treba biti zabrinut zbog cajki, one su samo indikator stanja stvari. One su odraz u zrcalu. Publika se prepoznaje u tome, možda baš zato što se publika može identificirati sa takvom glazbom i tekstovima. A to je zabrinjavajuće, da se publika prepoznaje u tekstovima koji šalju poruku predavanja najnižim nagonima, osjećaju inferiornosti, toksičnoj patetici, manjku samopouzdanja…
Čini se da su svi ti tekstovi kao jedan: uvijek iste teme, razočaranost u ljubav, ako nas ostavi ta osoba postajemo suicidalni pa je tu obavezno rezanje vena, likovi pjesama su beskarakterni pa lako postaju objekt svoje ljubavi, ali ubrzo požale zbog toga.
Zapravo, junakinje tih pjesama u cajkama su prilično shizofrene: jedan trenutak glume velike feministice, emancipirane žene, da bi su sljedećem trenutku preuzele ulogu potpuno podložne partnerice koja se podaje svom subjektu i pristaje na sve. Kao rascijepljena ličnost koja se ne može odlučiti pripada li „zapadnom“ ili „istočnom“ mentalitetu. Junaci u tekstovima zapravo žude za nekom vrstom terapije.
Treba se zabrinuti zašto se tako lako identificirati sa takvim tekstovima…
Da opet zaključimo s Balaševićem koji je već davno opjevao fenomen narodnjaka:
Narodnjaci su ukrali moj bend
narodnjaci su federalni trend
a mi smo gurnuti u ilegalu
na kom tajnom kanalu
naći bazu i spas
O narodnjaci, sve vam je u šaci
al’ zašto da se baci
ma ostavite nešto i za nas
narodnjaci, braćo i zemljaci
budite ortaci pa smanjite taj gas
Narodnjaci na ključnim mestima
narodnjaci u glavnim vestima
na džinovskim plakatima u boji
kud koji mili moji
da vam ne čujem glas
Narodnjaci sa našim curama
narodnjaci u svim strukturama
od udruženog rada pa do sporta
narodnjak Ante Portas
njihov dolazi čas
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
