Početna Hrvatska Ovisnik o kocki: Nema prozora, nude vam jesti samo da ostanete… Nisam...

Ovisnik o kocki: Nema prozora, nude vam jesti samo da ostanete… Nisam znao kako van

187
UDIO
Screenshot: HRT

DVADESET posto populacije u Hrvatskoj kocka na mjesečnoj razini, mnogi od njih razvili su ovisnost. Iako posljedice kockanja trpe mnoge obitelji, broj uslužnih mjesta stalno raste…

“To vam je strašan osjećaj, ta svjetlost, zvukovi, atmosfera. U svim kockarnicama vam je zatamnjena atmosfera. Nemate otvorene prozore da se ne vidi je li dan ili noć. Nemate nigdje sata da vidite koliko je vrijeme. Nude vam jesti, piti. Samo da ne biste izašli van.

U nekim čak modernim kockarnicama upucavaju kisik unutra kako biste bili što duže budni. Što duže ostajanje u kockarnici znači i gubitak svog novca kojeg imate sa sobom. Tako sam ja ušao u labirint. Jednostavno nisam znao kako van”, govori Karlo Gradišar za HRT-ov Labirint.

Prvi susret s kockom imao je sa šest godina.

“Sjećam se dok sam bio u Njemačkoj s roditeljima. Tamo je u jednom tornju postojao aparat koji je bio sav bliješteći, sjajan, šaren. Boje su se izmjenjivale i mene je to privuklo. Znam da je netko ubacio novac i da se ostvario nekakav dobitak”, prisjeća se.

Kao dijete profesionalno je trenirao tenis, svirao klavir, no dogodio se rat. Nije bilo više tenisa ni prijatelja s kojima se družio. Prvu cigaretu zapalio je s 10 godina.

“S 12-13 godina nažalost sam čak i snifao ljepilo i pio alkohol, a tu se našlo i ponekad igranje poker aparata. Za maloljetnike je bilo zabranjeno, ali nije me sprečavalo. Nisam više bio onaj dječak koji je marljivo trenirao i radio, nisam više želio svirati klavir”, govori Karlo.

“Krenulo je s malim ulozima…”

Luka (32) u svijet kocke ušao je sa 17 godina. Stariji kolega s posla odveo ga je u kasino. Krenulo je s malim ulozima, ali kako je vrijeme prolazilo, oni su postali sve veći, a posjeti kasinu sve češći.

“Kad su se počeli prvi ozbiljniji ulozi, tj. iznosi gubiti, jednostavno sam se počeo zatvarati u sebe. S obzirom na to da sam sam po sebi potištena osoba, to zatvaranje u mene je donijelo samo još veće probleme u mojoj glavi i nesnalaženje u svemu tome. Jednostavno, kako je vrijeme išlo, ja sam znao izgubiti na dan cijelu plaću”, priznaje Luka.

Filip (19) kaže da je sve počelo iz zabave.

“To je sve počelo s 13 godina. Pet kuna listići. Većinom uz pratnju svog oca. I kako sam sve rastao, to me preuzelo. Krenuli su sve veći iznosi. Krajem srednje škole su već počela posuđivanja kod svih mogućih prijatelja i poznanika. Posuđivanja kod kamatara. Dolazilo je i do krađa u obitelji i ostalih ilegalnih stvari”, govori Filip.

Roditelji su, kaže, znali da uplaćuje listiće, ali nisu shvaćali koliki je problem stvarno velik. “Doslovno je to bilo svaki dan i kad bih bio bolestan, zamolio bih nekog prijatelja da mi uplati listić”, govori Filip.

Spajanje sporta i kockanja

Profesor Neven Ricijaš s Edukacijsko-rehabilitacijskog Fakulteta u Zagrebu ističe kako je u Hrvatskoj uvijek postojalo uvjerenje da sportsko klađenje nije opasno, da je to sastavni dio kulture sporta.

“Često ih prati uvjerenje da znanje o sportu može jako doprinijeti ishodima. I onda se opet događa ta preokupacija proučavanja sportskih događaja i bavljenja sportskim klubovima koja može odvesti u to da se zanemaruju druge obveze.

Danas je industrija kockanja, posebno industrija sportskog klađenja, sponzor sportskim događajima, sportskim manifestacijama i sportskim klubovima koji su vrlo jaki i atraktivni i imaju određeni renome u hrvatskom sportu. I zapravo neminovno spajate industriju sporta s industrijom igara na sreću, odnosno industrijom kockanja”, kaže Ricijaš.

Italija je uvela 2019. potpunu zabranu oglašavanja, potpunu zabranu sponzorstava. “Nevjerojatno je da se do te mjere igre na sreću reklamiraju, a dokazano je, istraživanja su pokazala da upravo ovakve reklame jako loše utječu na ljude koji već imaju problema s kockanjem.

Pri čemu su isto tako istraživanja pokazala da se mlade osobe koje kockaju, osobito one koje su u problemima, puno češće prisjećaju poruka koje su navedene u reklamama za kockanje i gdje ih reklame vrlo često potiču na nove kockarske aktivnosti”, ističe Davor Bodor, specijalist psihijatar iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan Zagreb.

“Maloljetnike nitko ne pita za dokumente”

Luka (32) naglašava da je veliki problem što u kasina i automat-klubove mogu ući maloljetnici. Kako kaže, nitko te ne pita za godine niti osobne dokumente. “Prije nekih tri godine je došlo do prvih sitnih dugova. Otac ti vrati dug, ti si potišten, sram te i dođe sutra novi dan kao da ništa nije bilo i opet po starom”, govori.

“Nikad nisam u životu bio materijalist, da bi sebi nešto osobno priuštio pa da me vuklo to. Krenuo sam radi zabave, na kraju sam gledao ako dobijem neki veći iznos pa mogu pomoći svojim roditeljima, mogu usrećiti svoju djecu s nečim ekstra što možda ja nisam dobio u svom djetinjstvu”, priznaje Luka.

I Karlo Gradišar smatra da je promjenu moguće napraviti jedino na višoj instanci. “Mislim da je previše reklamirano, previše dostupno svima, slabo kontrolirano i, iskreno, tko može što tu napraviti, jedino država i vlada”, kaže.

Ogroman porast broja prodajnih mjesta

Od 350 prodajnih mjesta koje smo imali 90-ih godina, danas ih imamo 5.5 tisuća.

“To je ogroman porast. Ja bih se uvijek zalagao za ograničavanje broja prijeđenih mjesta primjerice po broju stanovnika. Mi danas takvu nekakvu praksu možemo vidjeti u pravilima za otvaranje ljekarni”, kaže prof. Neven Ricijaš.

Žene puno više igraju igre šanse, rizika, primjerice to su aparati ili online kasino, a muškarci puno češće igre vještine, kao što je sportsko klađenje.

“Kad traže pomoć, često to bude zbog depresije ili nekakvih drugih psihičkih poteškoća, jer im je neugodno reći da imaju problema s kockanjem”, kaže psihijatar Davor Bodor.

Ricijaš ističe kako otprilike 20% populacije u Hrvatskoj kocka na mjesečnoj razini i od toga otprilike trećina igrača ima neku razinu problema vezanih uz kockanje.