Lokalno, nacionalno, globalno
JESU LI ZA SIRIJU STVARNO BOLJI RADIKALNI ISLAMISTI OD VLASTI BASHARA AL-ASSADA?
Režim Bashara al Assada je srušen, 13 godina nakon početka krvavog građanskog rata u Siriji i 8 godina nakon njegova zamrzavanja. Građanski rat izbio je 2011. godine, između vlade predsjednika Bashara al-Assada na jednoj, i više skupina pobunjenika na drugoj strani. Uskoro je rat prerastao u pravi regionalni sukob, sa Sirijom, Rusijom i Iranom protiv pobunjenika pomognutih Turskom, i uz moralnu podršku zapadnih zemalja.
Ali, tko su ti pobunjenici (ili „umjereni pobunjenici“, kako ih Zapad eufemistički naziva)? Nema ništa umjereno u vezi s njima, nego jednostavno nema druge oporbe koju bi Zapad mogao podržati i tako ostvariti svoje interese. Zapad je stvorio ISIL, bijele hodače iz Igre prijestolja, monstrume koji odrubljuju glave i rade samoubilačke terorističke napade za svoju vjeru.
Kako „Zapadu“ u ijednom scenariju mogu biti prihvatljivi đihadistički pobunjenici?
Još 2011. Taj „svijet“ koji je dao potporu rušenju Assada gadno se prevario kad su u kuhinji podržavanja i financiranj pobunjenika skuhali ISIL koji im je došao na vlastite europske trgove vršiti samoubilačke napade. Možda nisu znali koga stvarno podržavaju, možda su u tolikoj želji da svrgnu Assada bili spremni podržati bilo koga, ali rezultat rušenja režima je katastrofalan, bar za Siriju: sad njome vladaju nasilni ekstremni đihadisti koji će uvesti šerijat i sve koji nisu radikalni islamisti staviti u tešku nemilost.
Libija i Afganistan su apsolutni poraz zapadnih politika
Gotovo repriza situacije u Afganistanu kojeg su nakon povlačenja Amerikanaca zauzeli ekstremisti, i natjerale ljude na toliki očaj da su visjeli na avionima koji pokušavaju uzletjeti. I kao da gledamo deja vu scenarij iz Libije kad se cijeli taj „Zapad“ urotio za rušenje Gadafija, da bi, kad su to postigli, ostaviti Libiju pod šapama ogromnog broja nasilnih plemenskih frakcija koje ni najveći stručnjaci za Sredozemlje ne mogu shvatiti tko kome pripada, tko je za a tko protiv koga. Tako je Libija postala u vlasti raznih terorističkih frakcija koje svaka za sebe povoljno prodaju svoje sirovine zemljama koje su sudjelovale u rušenju „diktatorskog“ režima.
Ali baš bi trebalo pitati stanovnike Libije, jesu li se osjećali sigurnije pod Gadafijem ili pod svim ovim čudnovatim frakcijama? Zapad – tko god to bio, ali vjerojatno su korporacije koje žele do jeftinih resursa – samo znaju da žele srušiti režim, ali ne nude nikakvu alternativu. I kad se sve njihovo uloženo u rušenje režima ipak isplati, onda više ne znaju što bi, nego ostave zemlju na milost i nemilost ekstremista.
Geopolitički poraz Rusije
U 3 godine totalnog rata Rusija uz ogromne gubitke ne može obraniti 20% susjedne Ukrajine, zato je pomoć Assadu ovaj put izostala. Nakon ulaska Finske i Švedske u NATO, i stagniranja u Ukrajini, ovo je još jedan Putinov poraz. Sve ono što je Putin želio – biti ključni geopolitički igrač – ruši se kao kula od karata, a sve zbog bezumnog napada na Ukrajinu i borbu za nekoliko kilometara kvadratnih ničije zemlje u Donbasu. Rusija je možda i bila u dilemi hoće li uskočiti Siriji i ostaviti Ukrajinu neko vrijeme na miru, ali padom Assada jasno je kakvu je odluku donio Putin – sve karte stavlja na Ukrajinu, i to pitanje postaje više nego ikad pitanje života ili (njegove) smrti.
Mračna budućnost Sirije
U ovom trenutku nakon pada još jednog svjetskog diktatora, čekamo vijesti iz Sirije o odrubljivanju glava, ugnjetavanju sirijskih kršćana i zabrani sirijskim ženama da izlaze iz kuće, postavlja se pitanje – je li Europi i svima na zapadu koji su podržavali te „umjerene pobunjenike“ doista prihvatljivo ono što je u suprotnosti sa svime što zapad predstavlja?
Katarina Baričić
