Lokalno, nacionalno, globalno
DOSJEI X: ZAŠTO SE RUSI NE POBUNE PROTIV RATA KOJI IH UNIŠTAVA
Nevjerojatno, kakav je to narod, kakav je to mindset koji se nakon 4 godine invazije na drugu zemlju, invazije koja je već progutala milijun tvojih ljudi, osakatila stotine tisuća, razorila ekonomiju, demografski devastirala zemlju – ni dalje se ne buni, ne izlazi na ulice, a dio populacije čak i podržava invaziju?
To pitanje spada u rubriku paranormalnog jer je doista nevjerojatno da se ne buniš protiv države koja ti upadne u kuću, otme nekoliko članova obitelji i sve što imaš da bi održavala svoj besmisleni rat, a nastavi ti davati sitniš da bi preživio. Kakva je to zemlja koja sva svoja sredstva ulaže u uništavanje susjedne zemlje, dok nema sredstava za vlastitu osnovnu infrastrukturu, a pogotovo za „luksuze“ poput socijalnih programa?
Ne samo da se ne bude protiv bombardiranja Ukrajine (i tako brišu budućnost i svoje djece), nego se Rusi ne bi bunili da Putin bombardira samu Rusiju (kao što je uostalom već viđeno u Čečeniji) – trebalo bi samo prodati priču o nekim fašističkim pobunjenicima i svi bi vjerovali velikom vođi “moćne” države.
Osim što je to jedna teško bolesna zemlja, patokracija, boluje od teškog narcisoidnog poremećaja kompleksa velike sile dok je u realnosti običan patuljak sa nuklearnim oružjem.
Našli su svog korisnog idiota Donalda Trumpa i preko njega pokušavaju izvući nešto od ovog već totalnog poraza.
Ali i dalje ostaje fenomen zašto se 140 milijuna ljudi boji jednog čovjeka?
Za shvatiti taj strah treba uzeti u obzir cijeli povijesni kontekst, generacije koje su odgajane u strahu od države, uzgajanje kulture straha od brutalnosti države koja će te kazniti za svaku neposlušnost.
Ali što još imaš za izgubiti, ako si već izgubio nekog članak obitelji, a život u toj zemlji ti je ionako očajan?
To je kao da si u ropstvu sadističkog, nasilnog, perfidnog roditelja koji ti cijelo vrijeme govori kako ti je dobro dok potpuno isisava život iz tebe. O odnosu Sovjetskog Saveza, pa zatim Ruske Federacije prema vlastitim ljudima mogle bi se ispisati cijele knjižnice, ali pitanje je koliko će još generacija u strahovladi biti potrebno da se dogodi neka promjena.
Formula izostanka ruske pobune: represija + kontrola informacija (propaganda) + strah + političko naslijeđe/kultura uzaludnosti pobune.
Evo samo nekih brojki kako bi se moglo uložiti u poboljšanje života u Rusiji za cijenu samo jednog napada na Ukrajinu:
GUR procjenjuje da ukupna vrijednost oružja korištenog u ovom jednom napadu premašuje 131 milijun dolara, odnosno više od 10,2 milijarde rubalja po aktualnom tečaju.
Što bi Rusi sve mogli platiti tim novcem?
Kako bi ilustrirao razmjere tog iznosa, GUR je objavio i nekoliko usporedbi:
prema njihovoj procjeni, tim bi se novcem mogao financirati cjelogodišnji život grada Velikog Novgoroda, koji ima oko 220.000 stanovnika
iznos odgovara približno trećini godišnjeg proračuna pojedinih ruskih regija, poput Kalmičke Republike ili Nenetskog autonomnog okruga
za isti novac, prema navodima GUR-a, mogao bi se izgraditi moderan i potpuno opremljen onkološki centar ili financirati stotine regionalnih i nacionalnih socijalnih projekata
Ukrajinska obavještajna služba ove podatke stavlja u kontekst ruskih javnih financija, navodeći da se ovakvi troškovi događaju u trenutku kada Rusija bilježi rekordni proračunski deficit. Prema njihovim navodima, prošle je godine manjak dosegnuo 5,6 bilijuna rubalja, odnosno oko 70 milijardi dolara, što iznosi približno 2,6 posto ruskog BDP-a.
GUR ističe i da je Moskva, kako bi nastavila financirati rat, prisiljena povećavati poreze i trošarine te smanjivati izdvajanja za socijalne programe i državne investicije, dok istodobno prioritetno nastavlja ulagati sredstva u napade na Ukrajinu.
Ali uzalud su sve te računice, kad su Rusi ionako navikli na bijedu, a ovaj novac, da nije potrošen na rat, ionako bi bio ukraden, završio bi ili na Putinovom računu ili računu oligarha.
Koliko god bili anestezirani, zombificirani i katatonični, svi Rusi koji šute su suučesnici u ovom ratu i sudjeluju u zračnim napadima na civile i osakaćivanju vlastitih ljudi.
Autor: Katarina Baričić, foto: houseofukraine
