Svaki put kada vidim naslovnu fotografiju ovog članka prođe me jeza. Duboka iskonska jeza…
Nikada ni jedna fotografija kod mene nije izazivala ovakvu fizičku reakciju. Stravično mi je bilo vidjeti roditelje s djecom kako prolaze kroz ledenu Sutlu dok je voda do grla, ali me puno jača jeza prođe pri pogledu na ovu fotografiju rijeke izbjeglica okružene policijom na konjima.
Dopuštam da sada iziritirani među vama kažu da je bilo mnogo mučnijih fotografija, ali ovdje govorim o osobnom doživljaju koji možda ni meni samome nije do kraja jasan jer ovako jaku reakciju nisam imao ni prema djeci zauvijek usnuloj na obali Europe. A roditelj sam.
Izbjeglice zbijeni u ovakvu kolonu strogo kontroliranu od policajaca s potkapama koje im skrivaju identitet i policajcima koji ih mrko promatraju svisoka kao da gube svaku ljudskost, najblaže rečeno odaju dojam kao da su zaraženi opakom zaraznom bolesti s kojima ljudi ne žele imati nikakvog doticaja. Nikakvog suosjećanja i nikakve topline nema na ovoj fotografiji, na njoj vidim sve najgore od ovoga što se trenutačno događa u Europi.
Mirna i pitoreskna priroda oko ove kolone očajnika praćene policijom na konjima još pojačava stravičnost prizora na jednak način kao što kadrovi prirode u filmu Tanka crvena linija Terrencea Malicka naglašavaju sav besmisao rata. Da su oko ovih napaćenih ljudi razvaline nekog sirijskog grada, fotografija ne bi bila toliko strašna kao ova koja pokazuje da se ove nesretne ljude vodi pokraj kuća s bijelom fasadom u kojima su Europljani koji i dalje žive svoj život, tako uobičajen za ovaj dio Mitteleurope. Primijetite desno u daljini iza ove kolone čovjeka koji traktorom ore svoju zemlju jednako kao što to čini svake godine u ovo doba dok pored njega prolazi kolona očajnika koja sa sobom jedino još nosi nadu.
Stoji i to da do ovakvih prizora dolazi jer i hrvatska strana u posljednje vrijeme dovede izbjeglice do granice i kaže im “idite tamo, tamo vam je Slovenija” pa izbjeglice prolaze kroz ledenu Sutlu i završavaju na kraju u ovim kolonama praćeni policijom na konjima. To definitivno nije način. Nužno je da Hrvatska i Slovenija uspiju ponovno doći do dogovora o civiliziranoj predaji i prihvatu izbjeglica i imigranata.
Kada sam nastavio analizirati zašto me od tisuće potresnih fotografija viđenih ovih dana baš ova ovako dira, došao sam u svom umu i do prizora iz Planete majmuna. Da, s lakoćom mogu zamisliti kraj ovog filma u kojem neki izbjeglica koji će uspjeti pobjeći iz ove kolone neće stići do razvalina američkog kipa slobode kao u originalnom Planetu majmuna (iako u ovom filmu sigurno i on negdje postoji), nego će doći do razvalina zgrade Europske komisije u Bruxellesu. Moram upozoriti, u tom zamišljenom filmu središte moćne i velike Europske unije završava u razvalinama zbog nedjelovanja i nesnalaženja u ovakvim teškim trenucima, a ne zbog najezde imigranata, kako bi možda netko ishitreno (ili zlonamjerno) zaključio. Djelovanje u ovakvim trenucima pokazuje kakav si. I kao čovjek i kao institucija.
preuzeto sa vecernji.hr