“Mali je korak između vašeg i mog statusa. Probudiš se jedno jutro i shvatiš da si došao do zida, do granice siromaštva, a do jučer si imao sve”, započinje svoju potresnu ispovijest Splićanka A.M., žena pedesetih godina, koja je do prije pet godina živjela prosječnim životom, a sada nema za osnovne životne potrebe.
“Krenulo je kad je suprug otišao u prijevremenu mirovinu, a bolest ušla u kuću, dijabetes, psihička bolest, druge zdravstvene tegobe… Da bi mi djeca završila fakultet, dizala sam dodatne kredite, a oni ni nakon diplome ne mogu naći stalan posao. Došla je briga za starije, nemoćne članove obitelji i tako redom”, objašnjava u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.
‘Kredit za kreditom, pa ovrhe…’
“Prvo smo prodali zlato, pa kompjutor i tehniku odveli u zalagaonicu, dizali kredit za kreditom za vraćanje dugova, a onda je došla ovrha na kuću, na struju, vodu, auto… Sada kada oduzmete sva dugovanja, ostane nam jedva 800 kuna od moje plaćice. Zato me danas Caritas oblači i hrani, briše mi suze. Zato kupujem od tog bona jeftinu piletinu, parizer, krumpir i ulje na akciji.”
‘Kad nemate ništa, ostaje ljudskost’
A.M. je jedna od korisnica Caritasovih usluga, od njih dobiva besplatnu odjeću i obuću, bon za hranu u vrijednosti od 400 kuna, te jednokratnu pomoć.
“U pučku kuhinju ne možemo zbog posebnog režima prehrane zbog bolesti, a ja sanjam vrt u kojem bih zasadila svoje povrće. Ne sramim se ničega, niti siromaštva jer me drži vjera u Boga i dobre ljude koje srećem ovdje u Caritasu. Kad nemate ništa materijalno, najvažnija vam je ljudskost. Kad ostanete bez novca, ne postojite ni za koga, a raskol se počne događati u kući, u braku, u odnosima s najbližima”, priča svoju potresnu životnu priču Splićanka čiji se život preokrenuo u sekundi.
