Kao što je već više puta najavljivano, a s ciljem sprečavanja epidemije raka, infarkta i svih drugih oboljenja, na kutijama cigareta će biti istaknute slike raspadnutih pluća, pljuvanje krvi i svega ostaloga što bi trebalo pušače odvratiti od te bolesne navike. Dakako, pušenje ubija, svi znaju, neki ne žele znati, jer je tako lakše pušiti.
I, pretpostavimo, čovjeku se zgade te slike i odluči prestati pušiti. No, poznato je da prestankom pušenja nastupa apstinentska kriza, kao kod svake druge ovisnosti, pa je čovjek nervozan, razdražljiv, udara glavom o zid, pa udara susjedovom glavom o zid i sve tako. I tada mu netko ponudi čašicu žestokog da se smiri i lakše podnese krizu. Čašica po čašica, naš novopečeni nepušač se nekako počne smirivati, a počne uviđati da je sve mirniji što više pije, pa, eto, recimo, zaokruži na litru žestokog dnevno. I miran, ne udara više ni svojom niti ičijom glavom o zid. Barem za prvo vrijeme. I, malo po malo, što više pije, počne, recimo, tuči ženinom glavom o zid, počne izlaziti u kafiće, čak ga i cajke počnu zanimati.
Dobronamjerni prijatelji ga upozore da postaje alkoholičar i da to nije zdravo ne samo za njega, nego i za čitavu mu obitelj. Uvjere ga nekako da alkohol ubija, iako na bocama nema nikakva upozorenja da je tako, a da ne govorimo o velikim slikama raspadnutih jetara od ciroze i svega ostaloga, odumrlog mozga i svega drugog. Dakle, nije mu baš jasno, jer nema upozorenja, ali nekako pristane ostaviti se alkohola, pa ga zamijeni nekom colom ili sličnim gaziranim napitkom od kojega se ne može napiti. Bude još uvijek malo nervozan, jer mu nedostaje alkohola u krvi i mozgu, ali eto, bori se gaziranim pićem, pa od nervoze počne i jesti, navali na hrenovke, paštete, salame, gumene bombone (koje, usput, reklamiraju u udarnim terminima i preporučuju djeci, dakle, ni na njima nema upozorenja da dokazano izazivaju rak, ma nema ni na hrenovkama, salamama, paštetama…).
I, naš se novopečeni nepušač solidno ugoji uz solidne boljke u predjelu jetara, ali i drugih organa. Liječnik mu priopći da su mu jetra gotovo uništena od gaziranih napitaka, čak puno više nego od alkohola, a o hrenovkama i ostalim da ne govorimo i da se ostavi gaziranog i hrenovki i salama i ostalog.
I, jadan ti je on, počne kupovati sokove, negazirane, guste, rijetke, a na kojima također nema ni traga upozorenju da to zapravo nisu sokovi nego neki čudni kemijski spojevi koji razaraju organizam i uključuju se u epidemiju raka. Jer tu nema ni s od soka, ali o tome nitko ništa, a da ne spominjemo nekakvu, barem naljepnicu s tekstom “ovo ubija”, jer jedino se tako može i nazvati – ovo.
I opet problemi, opet boli jetra, rakovi i svake bolesti, a čovjek se ostavio cigareta, pa čak i alkohola, iako možda i nije trebao, jer nema upozorenja, kao što nema ni na gaziranim pićima – “Ovo piće vas ubija!” – kao ni na hrenovkama: – “Jeste li ikad možda posjetili pogon za proizvodnju hrenovki? Ako niste, posjetite!”
Ne, nigdje upozorenja i, po tome, on je pio i jeo sve bezopasno, no, eto, izrazbolijevao se. Čak je pio i mlijeko s dodatkom kalcija (zamislite da postoji mlijeko u koje se dodaje kalcij, u mlijeko, koje je izvor kalcija – bar bi moralo biti, ako je mlijeko). Eh, da, jeo je i šunku s 0% masnoće.
I kad nakon svega, nakon svih bolesti klone duhom i tijelom, onako iz fotelje, letargičan, zagleda se u tv ekran, kad tamo – politička emisija, pa nakon nje, zasjedanje Sabora, pa Vijesti u kojima političari govore nešto njemu nerazumljivo, ali osjeti kako se budi iz letargije, kako mu se krv grije. Gleda i gleda, bez prestanka, ne pomišlja više ni na cigarete, ni na paštete, konjak, vinjak, cole, gazirano, negazirano… Ništa mu više nije važno osim tih tamo ljudi, političara, politike. Osjeća kako je zadovoljan, kako mu krv brže kola, počinje lagano pušiti sve to. Puši sve do jutra, malo zaspi, pa nastavi pušiti, napadne susjeda i udara mu glavom o zid, jer je susjed također propušio politiku i političare, ali nekako s drugim filterom, pa se tu baš ne slažu.
I puši, puši, a ni tu nema upozorenja, nigdje prije emisije ili prijenosa zasjedanja ne piše: “Pušenje politike ubija!”, pa je, dakle, ta vrsta neupitno neškodljiva.
Ali, ne lezi vraže, sad su se već sve bolesti tako jako očitovale, da ni liječnicima ništa nije jasno, pa i oni sami puše politiku i političare, što je tu tako strašno. No, našem jadniku sve je lošije i lošije i…bolje da ne idemo dalje s pričom.
Robert Marić
