Prošle su 23 godine, 23 jeseni, zime, proljeća i ljeta, ali uspomena ne blijedi. I legenda ostaje. I jedan Dario Šarić, rođen deset mjeseci nakon smrti Dražena Petrovića, danas obilježava godišnjicu smrti sugrađanina, idola i velikana. Na svojoj Facebook stranici objavio je Draženovu fotografiju uz popratni tekst: “Dok igram košarku, želim biti najbolji”.
Draženovi citati, a ovo je jedan od najupečatljivijih, rečenice koje je izgovorio o sportu i o životu, i danas su nadahnuće za nove generacije mladih košarkaša. Dječaka koji ga nikad nisu uživo gledali, koji su o njegovu značaju i veličini mogli učiti samo zahvaljujući starim, gotovo “izlizanim” snimkama na YouTubeu, ali koji su sve shvatili. Priča o klincu koji je u šest ujutro, prije škole, dolazio u dvoranu i driblao stolce, šutirao, radio na sebi, ni ne može biti ništa nego nadahnuće.
– Dvorana, lopta, ja i čistačica. Ona radi svoje, ja svoje – još je jedna od kultnih slika iz života Dražena Petrovića.
Da nije bilo one kobne nesreće na kišnoj, skliskoj i nesretnoj autocesti u blizini Ingolstadta, Dražen bi danas imao 51 godinu. I bio bi u košarci, u to nema sumnje, bilo kao trener ili sportski djelatnik u nekoj drugoj ulozi. Jednako tako, nema sumnje ni da bi hrvatska košarka u posljednjih 20-ak godina drukčije izgledala. Ne bi više bio na parketu, prerana smrt oduzela mu je posljednjih pet, šest ili sedam godina karijere, ali bio bi tu negdje. I ne bi dopustio rasprodaju ugleda, kaos u upravljačkim strukturama i, posljedično, strmoglavi pad ugleda jednog sporta koji je na ovim prostorima desetljećima bio odmah uz nogomet.
Prohodao pa – na košarku
– Jedanput je na okupljanje došao s parcijalnom rupturom ligamenata desnog koljena. Kad smo ga pitali zašto se nije odmorio, rekao je da će se odmarati kad mu karijera završi – ispričao je brat Aco.
Nažalost, nije dočekao kraj karijere, nije imao priliku pokazati što može i zna kad je uz rub parketa, u odijelu umjesto u dresu, bez lopte u rukama. I možda ne bi bio jednako uspješan kao na terenu, vjerojatno ne bi, ali nema nikakve šanse da bi seiskompromitirao kao neki drugi veliki igrači, iz nekih drugih sportova, koji su u odijelu gotovo uvreda za ono što su pokazivali u dresu…
Ovako, legenda živi. Karijera Dražena Petrovića sjajna je podloga za film koji zasad još nije snimljen, kao što je bila i za strip Dječak, objavljen na Draženov 50. rođendan. Priča je to o slabašnom, kržljavom dječaku koji je vrlo rano shvatio da ne želi gubiti vrijeme u glazbenoj školi, a nesreća po oca Joleta, koji je inzistirao da mu djeca steknu glazbeno obrazovanje, bila je u tome što je odmah pokraj zgrade u kojoj je Dražen trebao svirati bilo – košarkaško igralište. I brat Aco, koji je oduvijek bio uzor malom Draženu, zaljubio se u košarku, pa je i mlađi brat praktički čim je prohodao uzeo loptu u ruke.
IZVOR: 24sata.hr
