Riječ urednika:
Uvijek na ovim prostorima postoje “ispravni” i “neispravni”. Nevjerojatna koincidencija ispravnosti apsolutno se podudara sa večinom pučanstva koja nešto misli. Tako je i danas pa moja malenkost daje sebi za pravo unaprijed osuditi “dodirnutu temu” kao neispravnu, isto tako kao što je ista tema od 45′ do 90′ bila apsolutno ispravna …
O čemu se radi? Pa naime danas partizani slove kao krvnici hrvatskog naroda (poslijeratni zločini od Bleiburga, Kočevskog roga te po gotovo cijeloj exJugoslaviji). Zločini su nepobitno se događali, a u kojoj mjeri ostavljam povjesnićarima da sude. Ubojstvo samo jednog pravično neosuđenog čovjeka, otimaćina samo jedne kuće od poštene familije strašan je zločin. A takovih je bilo na stotine, tisuće …
No u današnje vrijeme lako je puhati niz vjetar, lako se svrstati na stranu onih koji jednoznačno, a isključivo radi ostvarivanja osobnih političkih ciljeva te naposlijetku osobnog bogaćenja, “sviraju” u jedan rog. Autor ovog teksta nije takav pa ćete čitatelju vjerojatno pomisliti – ah ovo je jedan od onih čisto u kontru ili iz ludosti ili iz skrivenog osobnog interesa.
Ne! Ovaj tekst pišem jer sam uvjerenja da hrvatski partizani, vojnici koji su ostavili svoje živote negdje u dolini rijeke Sutjeske, ovih dana godine gospodnje 1943. nisu bili ništa lošijih uvjerenja od dragovoljaca Domovinskog rata 90′, pripdanika ZNGa, HOS, ili na primjer 4. GBR. Nisu bili ništa lošiji ni bolji ni od hrabrih ustaških vojnika koji su išli braniti svoj dom i Domovinu nepoćinivši pri tom ikakvog zločina nad zarobljenicima ili civilima. Na žalost NDH kao Država (zbog rasnih zakona, Logora Jasenovac): nije bila neovisna, a imala je elemente zločinačke Države.(Izjava Predsjednce Kolinda Grabar Kitarović)
Sve su to bili hrabri čestiti ljudi kojima danas mi Hrvati dugujemo slobodu i pravo na Državu.
Današnja tema je posvećena upravo njima, a više o događajima iz početka 1943. te o detaljima jedne od najstrašnijih bitaka 2 svjetskog rata pogledajte u nastavku teksta.
IZVOR- Wikipedia:
________________________________
Bitka na Sutjesci, od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. bila je zajednički napad Sila osovine koji je za cilj imao uništenje jugoslavenskih partizanskih jedinica u bilzini Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Odbijanje te ofenzive je bila prekretnica za Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu.
Povijest
Nijemci su nazvali taj plan operacija Schwarz (“Crno”). Ova ofanziva je uslijedila nakon operacije Fall Weiss (Bitka na Neretvi) koja nije uspijela ostvariti isti cilj: slomiti partizane i zarobiti njihovog vođu Josipa Broza Tita, Nijemcima poznatog kao “Walter” (što mu je bilo tajno ime prije rata u komunikaciji sa SSSR-om). U poslijeratnoj Jugoslaviji ta se operacija nazivala i Peta neprijateljska ofenziva.
Sile Osovine su okupile oko 127.000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući njemačke, talijanske, hrvatske, i bugarske jedinice, te preko 300 zrakoplova, pod njemačkim zapovjedništvom, protiv 18.000 vojnika operacijske skupine od 16 brigada Jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske. Nakon što su okupili postrojbe, Nijemci su započeli sa ofenzivom na 15. svibnja 1943. Sile Osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore i natjerale ih u žestoke borbe kroz cijeli mjesec na krševitom terenu.
9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je bomba pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, njemački ovčar Tigar se, prema navodima, žrtvovao da spasi Titu život.
Ivan Ribar i Tito tijekom Bitke na Sutjesci
Suočena sa skoro isključivo njemačkim postrojbama u završnom okruženju NOV se konačno uspio probiti preko Sutjeske kroz linije 118. njemačke, 104. lovačke i 369. ustaške pješačke divizije na sjeverozapadnom pravcu, prema istočnoj Bosni. Tri brigade i središnja bolnica sa preko 2000 ranjenika su ostale okružene, i po Hitlerovoj naredbi, njemački vrhovni zapovjednik general Alexander Löhr je naredio i izvršio njihovo uništenje, okrutni njemački vojnici su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Uz to su partizanske postrojbe trpile od nedostatka hrane i lijekova, i mnoge je pokosio pjegavac.
Stradao je ukupno 6391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe. Njemački zapovjednik na bojnom polju general Rudolf Lüters je u svom završnom izvješću opisao “komunističke pobunjenike” kao “dobro organizirane, vješto vođene i s nevjerojatno visokim borbenim moralom”.
Odmah po proboju NOV se pregrupirao i započeo protunapad u istočnoj Bosni, čisteći utvrde Sila Osovine u Vlasenici, Srebrenici, Olovu, Kladnju i Zvorniku tokom slijedećih 20 dana.
Ta bitka je bila prekretnica prema partizanskoj pobjedi u ratu i postala je važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji.
