Crni prihodi
Baš kao i svi ostali i ja sam sudbinski vezan za telekom kompanije. Baš kao i mnogi drugi i ja imam starije roditelje, nevične modernim tehnologijama i ugovorima sastavljanim preko telefonske linije. Pošto živim preko dva mora, nisam uvijek u prilici provjeriti slatke riječice što im se velikodušno nude. Roditelji su starog kova. Marljivi, štedljivi, uzorni građani. Sve pristigle obveze nastojali su platiti već sutradan. Ugovor s telekom tvrtkom za fiksni telefon potpisan je na moj dogovor. Bio je savršeno jednostavan i jasan. Oni prodaju impulse, mi ih plaćamo. Oni su dužni dostaviti račune za korištenje njihovih usluga, mi smo dužni uplatiti novac na njihov konto. Dugo je sve besprijekorno funkcioniralo. Najednom su uplatnice prestale stizati. Kako za stan mojih roditelja, tako i za stan u prizemlju, u istoj kući, na istoj adresi. Nakon što ni za naredni mjesec ništa nije stiglo, nazvao sam njihovu službu te im ljubazno kazao kako se približava treći mjesec, a uplatnice ne stižu. (Ta mogućnost nije naznačena u ugovoru.)
Službenica Iva pokušala je sve. Pa imamo li sandučić, vidi li se broj, pa je li ovo, je li ono. (Pristojnost i dobar odgoj spriječili su me da joj kažem da odgovornost ne pokušava prebaciti na nekoga drugoga ako joj se nije vratila uplatnica s naznakom dostavne službe da se adresa ne može pronaći.) Ipak, pristao sam na proceduru promjene stare adrese u novu. Napomenuo sam da obavijesti kolege da slučajno ne isključuju telefon jer nam nikada nitko ništa nije isključio, da ga ne isključuju jer je dostava uplatnica po važećem ugovoru njihova obveza. Sve smo se kao ljudi dogovorili. Poslane su fotokopije i ja sam ih, kada sam stigao s otoka, platio preko internet bankarstva. Ipak, telefon je zamro. Zbog prijevare osjetio sam poprilično razočarenje. Nakon nekog vremena ponovno je oživio. Kada je, nakon svega, dostava uplatnica opet izostala, i to za oba stana, počeo sam gubiti živce. Dani su prolazili, a njima ni traga. Nazvao sam njihovu službu, nimalo oduševljen činjenicom da sve češće moram raditi njihov posao. Bio je to treći put da gubim svoje vrijeme neplanirano razgovarajući s njima. (Ta opcija nije unesena u naš ugovor.) Sužbeno sam podnio prigovor na petomjesečno nedostavljanje računa koje su mi i po ugovoru i po zakonu obvezni dostaviti. Nakon nekog vremena u sandučiću se pojavila jedna uplatnica. Malo podebljana. Unutra je stajalo kako smo dužni platiti troškove ponovnog uključivanja telefona. Uplatnice za stan u prizemlju, na istoj adresi, nije bilo.
Uslijedilo je moje nazivanje telekom tvrtke i potpuno jasna pitanja:
-Po kojemu zakonu svoje neispunjene ugovorne obveze naplaćujete onome ko ispunjava obveze?
-Ali …..Gospodine….
Mogao sam čekati beskonačno. Nije znala. Potom je krivicu počela svaljivati na moguću slabu oučljivost poštanskog sandučića.
-Jeste li ikada dobili prigovor dostavljača da ne može pronaći sandučić?
-Nismo.
-Onda nemate pravo pitati je li sandučić na vidljivom mjestu!
-Gospodine nama nije u interesu da vam se uplatnice ne dostavljaju. To nam radi tvrtka Weber.
-Pa po kojem pravu njihovo neispunjavanje ugovorenih i plaćenih obveza prema vama naplaćujete meni?
Ni na to nije imala odgovora. Ali je zato znala što sam ja sve mogao ili čak morao učiniti.
-Recite mi…jeste li vi to kao tvrtka, to što bih ja trebao, prezentirali i unijeli u ugovor?
-Pa ..nismo.
-A zašto? Ne može se naknadno nešto ubacivati u ugovor. I to jednostrano.
-Sada ću ja Gospodine, sve što ste rekli, prenijeti svojim kolegama. Onda će vam se netko od njih javiti.
-Prenesite i svom šefu. Posebno zato jer ne samo da kršite zakone RH, već i ljudima oduzimate ustavno pravo na te zakone.
Čekajući te ljubazne ljude da mi jave kako su uklonili stavke koje su nezakonito naplatili, počeo sam razmišljati. Pitao sam se da li je moguće da velike kompanije ciljano traže dostavne službe s jednim ili dvojicom uposlenika, koji i da hoće, ne mogu fizički ispuniti svoje obveze. Korist je dvojaka. Troškovi su sniženi na smiješne razine, dok su prihodi od kaznenih naplata došli na zavidne razine.
Nisam mogao vjerovati da su, nekoć ugledni, pali na tako jadne razine.
Nitko mi se nije javio. Ostao sam u uvjerenju da je službenica o svemu obavijestila, ne samo kolege, već i šefa. Jer oni za takve slučajeve i postoje. Očito je nezakonita naplata ponovnog uključivanja telefona dio smišljene poslovne politike. Jest da je to učinjeno na samo dva stana u mom dijelu ulice, ali naprosto ne vjerujem da je na razini države to ostalo na dva slučaja. Dakle, u sandučiću je teško pronaći ono što čekam, no pronašao sam povjerljivu pošiljku, poslanu nekome drugom. A toga drugoga bi banka mogla teretiti što nije platio nešto, tvrdeći da su mu uredno poslali dokumente.
Zbog nepoštivanja ugovora, neodgovaranja na moja pitanja, telekom tvrtki sam najavio raskidanje istoga. Ipak, čekao sam danima da mi se netko iz Optime javi, jer to su čvrsto obećali.
Nisam tražio osvetu, već pravdu u tišini. Lagali su me.
Duško Ljubić
