Isti geni koje koriste današnje bakterije da se zaštite od antibiotika pronađeni su u drevnim bakterijama zamrznutima u arktičkom permafrostu preko 30.000 godina.
Ovi geni našim precima nisu pružili neku prednost dok su lovili mamute, ali otkad smo počeli bacati antibiotike na svaku stvarnu ili izmišljenu prijetnju, stvorili smo savršene uvjete da gene za otpornost učinimo nečim što svaka bakterija mora imati.
Sir Alexander Fleming upozorio je 1946. godine na mogućnost širenja otpornosti, smatrao je da će javnost previše koristiti antibiotike te da će bakterije razviti veću otpornost. ”Osoba koja ne razmišlja o posljedicama dok se igra s penicilinom moralno je odgovorna za smrt osobe koja podlegne infekciji organizama otpornih na penicilin”, napisao je Fleming čitateljima New York Timesa.
Primjer tuberkuloze
Tuberkuloza je većinom iskorijenjena iz zapadnog svijeta, zahvaljujući antibioticima isoniazidu i rifampicinu. Ali sad se vratila, i situacija je gora no ikad. Svjedočimo porastu slučajeva tuberkuloze otporne na ta dva antibiotika, i to u državama poput Indije, Kine, Papue Nove Gvineje i Rusije.
Takvu su tuberkulozu prozvali ‘ebola s krilima’.
Prenosi se kašljem ili kihanjem – a šanse za preživljavanje su oko 50 posto, čak i uz najbolju medicinsku skrb.
To nije ni vrh sante problema s otpornošću na antibiotike. U SAD-u bar 2 milijuna ljudi godišnje inficira se bakterijom otpornom na antibiotike. Više od 20.000 umre od takvih infekcija. U bolnicama su zabilježeni slučajevi E. coli i P. aeruginosa otpornih na carbapeneme.
Usto, velik broj spolno prenosivih bolesti uzrokuju bakterije – već teško liječimo gonoreju zbog otpornosti na antibiotike.
Kao jednostavno rješenje nameće se zaključak da trebamo izumiti nove antibiotike. Pritok novih lijekova iz godine u godinu sve je manji, a industrija se okreće bržim i isplativijim tržištima poput raka i srčanih bolesti. Tretman antibioticima može koštati oko 1000$, ali kemoterapija može koštati i više desetaka tisuća dolara. Danas su antibiotici znanstveni, regulativni i ekonomski izazov za farmaceutske kompanije te nije ni čudo da se to polje masovno zapušta.
Koja su rješenja?
Najvažnije je prestati koristiti antibiotike za sve i svašta, piše BBC. Na primjer, infekcije uha ili urinarnog trakta u nekim slučajevima ne zahtijevaju tretman antibioticima.
No, nisu samo doktori ti koji moraju promijeniti način rada – pacijenti moraju shvatiti da antibiotici nisu čarobni lijek za svaki kašalj i kihanje. Problem je taj što infekcije gornjeg dišnog trakta uzrokuju virusi, a antibiotici ubijaju samo bakterije.
No, pošto štednja na antibioticima i ‘prebolijevanje’ bolesti i nisu baš privlačni, znanstvenici traže nove odgovore.
Jedna takva vrsta odgovora mogli bi biti i bakteriofagni virusi, koji mogu ‘pojesti’ bakteriju iznutra. To nam nudi moćan novi način za borbu protiv infekcije.
Bakteriofazi su virusi koji jedu bakterije. Ime nije potpuno precizno, jer ne jedu bakterije već ih koriste kao domaćina u kojem se repliciraju i šire na ostale bakterije. Otkriveni su 1915. godine te korišteni tijekom Drugog svjetskog rata za liječenje gangrene. Sad se ponovno razmatraju kao moguće rješenje antibiotske krize.
Usto, znanstvenici nisu odustali ni od traženja novih antibiotika. Ali to je Damoklov mač – i njih će jednog dana nadmudriti te će postati zastarjeli, zajedno sa svojim prethodnicima.
