Izvorni začetnik i ideolog Torcide je Vjenceslav Žuvela, a Ante Dorić je bio njegov prijatelj i jedan od osnivača navijačke grupe koja se može pohvaliti da je najstarija u Europi. Ante Ivanišević je također bio u grupi navijača povezanih s osnivanjem Torcide. Prije 16 godina danas pokojni Ante Dorić i Ante Ivanišević dali su opsežne video intervjue koji je u tekstualnom obliku objavljeni u Torcida magazinu. Povodom današnjeg Torcidinog 67. rođendana donosimo dijelove u kojima govore o tim povijesnim danima…
– Od ’47. do ’50. godine mi smo imali dobru momčad, samo nam je na tim utakmicama triba pošteni sudac. Ne triba da navije za Hajduka, ali neka pošteno sudi, šta bi bila ritkost. Onda nas je to nerviralo da uvik netko bude prvi… I onda je došla ta ’50. godina. Žuvela se sitija te Torcide, kako oni navijaju u Južnu Ameriku, po ovin pričanjima igrača koji su bili doli. A mi, bez puno razmišljat, a pošto smo isti ka temperament, more, sunce, plaže, tipkanje baluna po cili dan, onda smo prihvatili to ime Torcida, koje je i danas ostalo.
Torcida je osnovana pred utakmicu Hajduka i Crvene zvezde na Starom placu, koja se igrala 29. listopada 1950.
– Te ’50. godine Zvezda je bila prva na tablici, mi drugi s istim brojem bodova, ali su oni imali 13 golova bolju gol-diferencu. Tu je utakmicu njima u Splitu tribalo neodlučno da budu prvaci države, a Hajduku je igrala samo pobjeda. Onda se Žuvela sitija pa je reka: ‘Ma dosta mi je više i toga Partizana, i Dinama, i Zvezde! Triba dobit tu utakmicu, moramo se mi organizirat, to mora bit navijanje od prve do zadnje minute!’ I tako se rodila ta Torcida, iz jednoga prkosa, iz jednoga inata, jednoga dišpeta, a sve zbog maćehinskog odnosa tzv. FSJ (Fudbalskog saveza Jugoslavije) prema našin igračima. Prvenstveno prema Frani Matošiću, prema Broketi, Luštici, Katniću, Vukasu itd. Zašto?! Jer je ’46. godine reprezentacija te nove Jugoslavije, pod nazivon FNRJ, odigrala prvu poslijeratnu utakmicu u Pragu protiv Čehoslovačke, dobili smo 2:0. Trio državnog tima bija je Mitić iz Zvezde, centarfor Frane Matošić i Bobek iz Partizana, liva spojka. Međutim, šta se dogodilo. Kad bi Frane doša na prvenstvenu utakmicu u Beograd, onda je normalno da svrati u Savez, da vidi šta ima novoga. Onda bi oni rekli: ‘O, druže Matošiću, došli vi, kako ste, šta ima?’ Onda in je on odgovorija: ‘Evo san doša kupit dva deka poštenja’. I od tog momenta oni su njega eliminirali iz reprezentacije, a on je moga bar još pet-šest godina igrati za reprezentaciju, isto kao Mitić i Bobek.
Igrači Zvezde i Partizana u reprezentaciji, ispričao je Dorić, imali su prednost pred hajdukovcima, a zbog svih tih nepravdi je Žuvela došao na ideju osnivanja Torcide. Po Dorićevom sjećanju, Žuvela je, među ostalim, rekao: ‘Tu utakmicu moramo dobit i dokazat da smo mi najbolji u državi, a ne da budeš prvi uz pomoć sudaca i Saveza koji ti pomažu u pojedinim utakmicama’.
– Torcida je začeta 28.10.1950. u Zagrebu, a rođena je u Splitu 29.10.1950. na toj utakmici protiv Crvene zvezde. Sedam dana prije nego šta su oni došli u Split, u mene doma je doša dr. Feđa Kovačević. On je u ono vrime isto bija študent i torcidaš. Govori on: ‘Ante, poručija ti je Žuvela da napraviš 4-5 karikatura igrača Hajduka i da će oni doć u subotu između 7 i 7 i po, pa da se nađete u stari Dom Hajduka u 8 uri’. Ja san uzeja materi dva lancuna, onda san ih okinija lipo ka zastave. S tin san iša u Omladinsku ulicu, Omladinski dom se to onda zvalo, di je bilo Kazalište lutaka kod slikara Tolića. On je bija vrsni karikaturista i ja san ga zamolija: ‘Šjor Tolić, u subotu nan je biti ili ne biti, moramo dobit Zvezdu da Hajduk postane prvak države, možete li nan napravit četiri karikature?’. ‘Kako ne, za Hajduka…’ – odgovori on. Znan da san da napravit karikaturu Beare, Frane, Vukasa, Luštice, Brokete i onda smo mi to po gradu kasnije nosili i ja san s tin doša u Dom. Ovi su došli iz Zagreba, njih negdi od 700 do 1000, i onda mi je Žuvela da jedno sto komada papirnatih značaka da podilin. To su prve značke Torcide koje smo mi nosili ’50. godine na reveru. Ja san svoju sačuva do danas, a poslin utakmice odma san napisa i rezultat utakmice na nju. Iša san kraj Lučke kapetanije jer su dolazili motorini, brodi, bracere i kako se god koji navijač iskrca ja san to njemu da značku da je stavi na jaketu, da se vidi da je torcidaš, druker Hajduka. Na toj utakmici, to ti je bija isto ka ustanak Dalmacije. Cili svit je bija Torcida, i domaćice u kuću i one na Pazar, sve je to bilo za Hajduka. To su dolazli motorini, brodice, trabakuli, jedrenjaci, brodi, sve se to sleglo na tu utakmicu. A onda, dolazili su ljudi iz unutrašnjosti, iz Sinja, Imotskoga, Klisa, Drniša, Knina.
O utakmici i mitskoj pobjedi od 2:1 na Starom placu je rekao:
– Oni su vodili sve do 13 minuta pred kraj sa 1:0, a onda je Bajdo Vukas od centra proša njih četri, zadnji mu je bija Stanković, ali kako je išlo sve prema livon krilu doša je na korner liniju, valjda je iša centrirat, udrija je desnom nogom, unutarnjim felšon, ali Bog i sv. Ante je tija da ta lopta uđe iza Mrkušićevih leđa u gol. I bilo je 1:1. Još su falile tri minute, Zvezda je još uvik prvak. Znan da nas je oni Takač, liva spojka Crvene zvezde zafrkava, činija nan prstima nešto prema zapadnoj tribini, međutim na jednu visoku loptu oko centra, skakao je njihov centarhalf Đurđević i Branko Viđak, naš centarfor. I Branko je nekako uspija spustit čelom loptu Boži Broketi, a Božo je sa jedno 26-27 metri opalija u same live rašlje. 2:1! Čim smo dali gol odma je publika uletila u igralište. Sudac je bija Erlih iz Ljubljane, a dva pokrajna suca bili su Simoneli i Baučić. Morale su se odigrat još tri minute i publika se na nagovor sudaca nekako vratila nazad na tribine. Sićan se da in je Branko Viđak skoro da još jedan gol posli prekida. Kad je završila utakmica to je nastalo neopisivo slavlje. Znan da je Žuvela na tribinama čita ‘opijelo’ Crvenoj zvezdi i njenom satelitu Spartaku iz Subotice. Onda smo išli u grad. To se ponovilo na staru Općinu, na Pjacu je opet Žuvela čita to ‘opijelo’, ka Zvezda je mrtva, Hajduk je prvi… To je bilo ludilo do ujutro, to se trubilo, nosile se bandire… Posli te utakmice zasjeda je Centralni komitet. Proglasili su nas nacionalistima, ustašama. Dosta ljudi je bilo u zatvoru, maltretirano, dosta ih je potirano s posla. Franu Matošića su izbacili iz Partije. Frane je bija miran igrač, ali ako si ga udrija onda ga se čuvaj. Njega je namjerno Stanković udrija po licu i kad se Frane opipa, vidija da mu ide krv, naravno da mu je vratija…
Ante Ivanišević je, pak, o tom mitskom danu, ispričao…
– Nije se znalo da dolazi ‘Torcida’, nego velika grupa navijača Hajduka iz Zagreba. Posli se pročulo to ‘Torcida’. Tada je Dorić podilia one zastavice sa slovom T. Nije nam ih puno imalo, možda stotinjak zastava.
Sjetio se da su po gradu bile dvije-tri grupe navijača, svaka je brojila od 300 do 500 ljudi.
– Kiša je padala, oko 6 uri je doša vlak. Sigurno oko 500 ih je došlo iz Zagreba. Nas je bilo koji smo ih čekali oko tisuću. To je sve bilo puno isprid ferate. To je bilo grljenje, ljubljenje, pisma… Pa smo opet išli od Parka i Bellevuea u grad. Nije nas nitko tira… Milicija nije, ali smo se posli makli oko deset uri jer su nas molili ovi šta rade u tim hotelima.
Partija nije razumjela što znači Torcida…
– Valenta im je pokušavao objasniti da su to grupe navijača iz Rio de Janeira, ali to nije prolazilo. Više su ovi nepismeni rukovodioci stvarali tu famu nego je to bilo opasno… Ali kako se to nije smilo, stvorila se fama. Tako se stvorija jedan dišpet među narodom, jedan bunt. Onda kad ti to nesmiš, asti to je onda bilo… Iz Beograda je dolazila fama da je Torcida fašistička organizacija, a ne grupa navijača koji hoće pomoći Hajduku. Zato smo mi prišli na naziv Vilaje, tada nam nisu mogli ništa jer su se Alžirci borili za samostalnost od Francuza, jer su Francuzi bili kapitalisti, znači ne kao i mi pa zato nije bilo problema.
Vjenceslav Žuvela je završio u zatvoru, uslijedilo je, rekao je Ivanišević, vrijeme straha i malo se o tome pričalo…
