Riječ autora:
Na današnji dan 15.05.1943. započela je jedna od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu – Bitka na Sutjesci ili kako je neki povjesničari nazivaju i hrvatska bitka.
Hrvatska? – da tragičnom ironijom povijesnih zbivanja Hrvatski narod se našao na obje sukobljene strane. Vječno pitanje tko je bio u pravu i pod kojim znakom se hrvatski čovjek trebao tada boriti ostavljamo Vama, čitatelju da odlučite. Možda pjesma Prljavog kazališta sa stihovima :
„Partizani i ustaše bore se za pristaše/ u sredini stoji sam sjeban mali domobran“,
„Crni niti crveni ne brinu se o tebi“
pomogne u ideji o pravednosti i ispravnosti hrvatske povijesti.
Svakako je činjenica da su vojske okupljene oko Njemačkih snaga bile 7 puta nadmočnije, a o opremi na raspolaganju ne treba govoriti ništa. Dovoljan je podatak da su Njemačke snage same brojile 300 i više zrakoplova za razliku od partizanskih snaga koje su imale točno NULA zrakoplova. Za nepovjerovati je u ishod bitke, za čiju Titovu doktrinu neki neprovjereni izvori kažu kako se uči na West Pointu u USA. Svakako nevjerojatno izgleda da usprkos tolikom nesrazmjeru, tolikoj opremi Njemci sa svojim saveznicima nisu uspjeli u naumu da ubiju Tita te u potpunosti likvidiraju partizasnko zapovjedništvo.
Ipak, ogroman broj partizana je likvidiran kako u borbama tako i u surovim likvidacijama ranjenika i zarobljenika koji su DOSLOVCE gaženi tenkovima, a SS divizije su hranile pse ranjenicima. Ova “partizanska” bitka posebna je povijesna točka u hrvatskoj povijesti jer je u njoj poginilo preko 3000 Dalmatinaca, nas Hrvata.
Ironijom sudbine i hrvatske nesretne povijesti preživjeli partizanski borci naći će se samo 2 godine kasnije na Bleiburgu oči u oči sa tim istim neprijateljima, ali u dijametralno suprotnim okolnostima.
Na žalost neće se uspjeti othrvati porivu osvete i revanšizma, počinit će strašne zločine uglavnom nad nevinim osobama bez suda i pravde.
Žrtve ovih događanja smo danas mi, njihovi potomci, partizana i ustaša čije kosti vješti politićari jako dobro komercijaliziraju u dnevno političke svrhe.
Autor će za kraj samo napisati : Neka im je vječna slava, svim Hrvatskim vojnicima koji su pošteno ginuli u borbama bez zločina za ideale u koje su vjerovali.
Ante Pa.
IZVOR Wikipedia (opis bitke i neki detalji)
Nijemci su nazvali taj plan operacija Schwarz (“Crno”). Ova ofanziva je uslijedila nakon operacije Fall Weiss (Bitka na Neretvi) koja nije uspijela ostvariti isti cilj: slomiti partizane i zarobiti njihovog vođu Josipa Broza Tita, Nijemcima poznatog kao “Walter” (što mu je bilo tajno ime prije rata u komunikaciji sa SSSR-om). U poslijeratnoj Jugoslaviji ta se operacija nazivala i Peta neprijateljska ofenziva.
Sile Osovine su okupile oko 127.000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući njemačke, talijanske, hrvatske, i bugarske jedinice, te preko 300 zrakoplova, pod njemačkim zapovjedništvom, protiv 18.000 vojnika operacijske skupine od 16 brigada Jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske. Nakon što su okupili postrojbe, Nijemci su započeli sa ofenzivom na 15. svibnja 1943. Sile Osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore i natjerale ih u žestoke borbe kroz cijeli mjesec na krševitom terenu.
9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je bomba pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, njemački ovčar Tigar se, prema navodima, žrtvovao da spasi Titu život.
Suočena sa skoro isključivo njemačkim postrojbama u završnom okruženju NOV se konačno uspio probiti preko Sutjeske kroz linije 118. njemačke, 104. lovačke i 369. pješačke divizije na sjeverozapadnom pravcu, prema istočnoj Bosni. Tri brigade i središnja bolnica sa preko 2000 ranjenika su ostale okružene, i po Hitlerovoj naredbi, njemački vrhovni zapovjednik general Alexander Löhr je naredio i izvršio njihovo uništenje, okrutni njemački vojnici su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Uz to su partizanske postrojbe trpile od nedostatka hrane i lijekova, i mnoge je pokosio pjegavac.
Stradao je ukupno 6391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe. Njemački zapovjednik na bojnom polju general Rudolf Lüters je u svom završnom izvješću opisao “komunističke pobunjenike” kao “dobro organizirane, vješto vođene i s nevjerojatno visokim borbenim moralom”.
Odmah po proboju NOV se pregrupirao i započeo protunapad u istočnoj Bosni, čisteći utvrde Sila Osovine u Vlasenici, Srebrenici, Olovu, Kladnju i Zvorniku tijekom sljedećih 20 dana.
Ta bitka je bila prekretnica prema partizanskoj pobjedi u ratu i postala je važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji.
IZVOR: wikipedia