…ah ta hrvatska povijest, tko je taj da ju sudi, tko je taj da ju piše …
Na današnji dan 10.04.1941. osnovana je Nezavisna država Hrvatska kao vjekovna težnja ostvarenja sna hrvatskog naroda da bude svoj na svome. Lijepo zvuči prethodna rečenica i svaki ju narod na ovom Svijetu ima pravo upotrijebiti kao osnovu Ustava ili slobode življenja, smisla postojanja. No na žalost nas Hrvata, pokušaj realizacije, bitka svakog naroda da ima svoju državu, iz 1941. završio je jako neslavno i tužno – masovnim stratištima “malih” nebrojenih ljudi od Bleiburškog polja, Jazovke, teznog te cijelog niza manjih ili većih gubilišta ljudi vezanih žicom, likvidiranih obično metkom u potiljak ili rafalom po prsima, leđima. Radilo se o tisućama, desetinama tisuća nenaoružanih vojnika, civila pripadnika NDH kao vojnih lica ili državnih službenika. Neupućenom čitatelju odmah se nameće pitanje tko je taj počinitelj jednog od največih genocida sredine 20 stoljeća i to u post ratovskim danima? – Partizani, pobjednička vojska koja se nije uspjela oduprijeti nagonima osvete i revanšizma, ali ideološke komunističke vodilje istrebljivanja klasnog neprijatelja …
Ah osvete i revanšizma, neupućeni čitatelj, vjerojatno će upitati.
Vratimo se u povijest činjenicama. NDH osnovana je od strane dr. Ante Pavelića s otprilike 200 istomišljenika zvanih Ustaše. Došli su na vlast nedemokratskim putem, gotovo postavljeni od strane Njemačkog 3 Reicha i talijanskih fašista. To je bila velika pogreška spletom povijesnih činjenica odabranih saveznika – Njemaca i Talijana. (Englezi i Francuzi, budući pobjednici WW II, već su bili saveznici sa Srbima). Taj pogrešan odabir saveznika rezultirao je daljnjim greškama kao što je naredba o otvaranju konc logora od strane samog Hitlera. Otvaranjem brojnih logora i sustavnim istrebljivanjem civila u njima bačena je ljaga na cjelokupni hrvatski narod, a NDH je obilježena i to s pravom kao totalitarni genocidni režim jer nitko nema pravo likvidirati zarobljenika, civila zbog ideologije, pripadnosti “nižoj rasi”, ili mržnje prema nekom narodu.
Tužno je da se i danas obrisi takve zločinačke politike mogu očitati prema npr. Palestinskom ili Kurdskom narodu od strane razvijenih demokracija 21. stoljeća.
No vratimo se našoj NDH, naša je jer je dio hrvatske povijesti. Možemo biti ponosni na ratnike koji su borbama branili njezine granice i korpus hrvatskog naroda, ali možemo se sramiti i moramo se se isprićati za nebrojene likvidacije srpskog, židovskog čak i samog hrvatskog naroda. Po nekim povijesnim izvorima oko 40 000 hrvata platilo je glavom nelojalnost Ustaškom režimu i neslaganje s ideologijom.
Jedna od največih ondašnjih veličina, hrvat blaženi kardinal Alojzije Stepinac, bio je ogorčeni kritičar poglavnika, masovnih egzekucija, te genocida spram židova i srba. Javno je na misama u Zagrebu kritizirao vlast, apsolutnu vlast tada moćnog poglavnika Ante. Pitanje je vremena kada će Papa Franjo proglasiti tog čovjeka svetim, s potpunim pravom jer nije bilo lako 1942 u ratnoj Europi, u centru sila Osovine, Zagrebu spašavati Židove i Srbe od Ustaškog noža te javno kritizirati moćni Pavelićev režim. A on je to radio!
Po padu Njemačke sile, dolaskom Rusa, partizanske jedinice su s lakoćom rasturile ustašku i domobransku vojsku, koja se naposlijetku predala saveznicima na Bleiburškom polju. Njenu predaju Englezi nisu prihvatili, prepustivši je partizanskim jedinicama. Pobjednici WW2 su bili nemilosrdni prema NDH sljedbenicima, usudim se reći, otprilike isto kao što su i NDH vojnici bili prema njima od Sutjeske, preko Jasenovca…
Na kraju teksta zaključak : Za Dom Spremni – DA za slobodu naroda i svoju Državu, ali NE za zločin prema drugome.
Ante Parčina
