Već deset godina Zvonko Puharić, 30-godišnjak iz Makarske, vrijedno volontira i ne može zamisliti život bez toga, a ove je godine za svoj doprinos društvu dobio vrijedno priznanje na koje je izuzetno ponosan: Zvonko je proglašen volonterom godine! Izbor organizira Savjetovalište “Lanterna”, a Zvonka su nominirali iz Udruge “Sunce” i Plivačkog kluba “Galeb”.
Sa 155 sati služenja u proteklih godinu dana ovaj u volontiranju rijetko dosljedan mladić lako je osvojio srca žirija, koji ga je stavio na pobjednički tron pored svih drugih kandidata kojih je, ruku na srce, zaista bilo.
Iako je sama njegova predanost volontiranju više nego dovoljna da ga se okiti ovim priznanjem, valja reći još nešto: Zvonko ima poremećaj autističnog spektra. Ova činjenica njegovu priču čini još inspirativnijom jer našeg je junaka volontiranje tijekom svih ovih godina osnažilo, izgradilo i naposljetku, ono najvažnije, učinilo sretnim. Kada pitamo Zvonka kako se osjeća kad volontira, s lakoćom odvraća: – Zadovoljno.
Jesi li sretan što si baš ti dobitnik nagrade?
– Jesam, jako!
LJETA U BRATUŠU
Bi li ti falilo volontiranje u “Suncu” i na SPORTskom INpulsu?
– Falilo bi mi, puno bi mi falilo – opet kratko, a jasno će Zvonko koji svoje služenje društvu odrađuje u Udruzi “Sunce”, odnosno “Jurju Bonačiju”, te u PK “Galeb” gdje potpomaže projekt “SPORTski INpuls”. Njegov dan izgleda tako da se u prostorijama “Jurja Bonačija” pojavi već u 7.15, čeka da dođe kombi, i onda kreće dalje. Pokupe djecu, odnosno štićenike, Zvonko pomaže pri ulasku, izlasku, spuštanju rampe…
– Do jedan sam gotov – opisuje Zvonko svoje volontiranje. Subotom je na plivanju u “Biokovci”.
Malo je reći da njegov doprinos cijene i na SPORTtskom INpulsu; zato su ga i nominirali. Pitamo ga je li stekao prijatelje tijekom svih tih godina volontiranja.
– Jesam, i prijatelja i dobrih ljudi koji me cijene i koji imaju poštovanje prema mom volonterskom radu. Puno sam se zbližio s njima, za cijeli život – kaže Zvonko.
A pitaju li za tebe djeca na Sportskom INPulsu i u “Suncu”?
– Pa da, posebno u “Jurju Bonačiju”. I Ognjen i djeca, jako vole kad dođem – kaže Zvonko koji voli baš sve u volontiranju. Rado raznosi poštu i susreće se s ljudima, a s guštom pomaže i prijateljima u “Suncu”.
A ljeti… Ljeto je posebna priča, jer tada ne volontira, barem ne u klasičnom smislu.
– Ljeti sam najviše kod bake u Bratušu, u kući u kojoj se rodila. Tamo najviše budem na plaži, pomažem u iznajmljivanju ležaljki, pomognem jednom čovjeku koji ljeti prodaje voće i povrće. Kupam se, izlazim navečer s prijateljima u Saharu… – opisuje Zvonko na prvi pogled ne toliko s vidljivim ushitom svoj doživljaj ljeta.
Ipak, riječi koje teku i živahni ton jasno daje naslutiti da su Bratuš i ljeta za njega istinska čarolija, koja, doduše, nekako u svima nama budi neku drugu, zimi skrivenu dimenziju… Ljeti, naime, sve izgleda moguće.
BILO JE I VRIJEME
Bi li volio da je ljeto uvijek?
– Da, volio bih – ne misli se Zvonko, koji zimi baš ne izlazi, ali zato vrijedno volontira i trenira. Uza sve obveze, naš junak, naime, ide na veslanje. Voli čitati, gledati TV, a najviše voli znanost i povijest. Zvonko je, što je karakteristično za poremećaj autističnog spektra, majstor za pamćenje kronološkog tijeka i detalja, bilo da se radi o povijesnim emisijama ili znanstvenim dokumentarcima. Prisjetili smo se zajedno jednog prilično davnog članka, nosio je naslov “Zlajini anđeli”. Zvonko je bio jedan od protagonista priče o, kako i naslov veli, Zlajinim anđelima, djeci iz jednog odjeljenja kojima je, istina, trebao drukčiji program, ali koja su imala posebne moći koja nitko drugi nema.
– Kako ne, sjećam se tog članka – kaže Zvonko, koji je prije 15-ak godina majstorski nizao skladatelje po kronološkom redu. Bez greške. Dali mu njih 20 ili 30, on bi ih sve znao poredati po redu kojim su rođeni i po razdoblju u kojem su djelovali. Znao je za svaki dan u godini što se u povijesti dogodilo, jer TV Kalendar za njega je u osnovnoj školi bio obvezno dnevno štivo.
– I sada isto. Jeste li znali da je jučer bilo osnivanje navijačke skupine Torcida – pita Zvonko koji je veliko iskustvo stekao volontirajući u Gradskoj knjižnici Makarska. Prema njegovim riječima, tamo je bio osam godina.
Kada znate da je 30-godišnji mladić odradio toliko sati, dana i godina volontirajući, za njegovu nagradu možete samo reći: Pa, bilo je i vrijeme! Iako, mnogi joj se neće približiti ni za cijelog životnog vijeka, a kamoli je držati u rukama.
izvor: slobodnadalmacija.hr
