Ljeto prije devet godina obitelj Čurkov iz Kaštela neće nikad zaboraviti… I sad im je u sjećanju živo, kao da se prije devet dana, a ne devet godina zbilo. Tada im je u nekoliko minuta izgorjelo imanje, štalu je požar progutao kao da je od papira, nagorjela im je i kuća, ostali su bez prihoda. Ta familija, jedna od rijetkih koja još njeguje stočarsku tradiciju, doslovce se odonda “digla iz pepela” zahvaljujući svesrdnoj potpori lokalne zajednice; kad se sjeti tih trenutaka, Ani Čurkov, supruzi Miljenka s kojim zajedno danas vodi “MiA (Miljenko i Ana) OPG”, i danas suze naviru na oči.
– Nikad se nismo žalili ni na što, niti tražili pomoć; živili smo od krava, stada ovaca, nešto zemlje i peradi, s naših četvero djece. Ali kad smo bili prisiljeni uzeti pomoć, srce mi se kidalo; primiti kuvertu s novcima bio mi je jedan od najtežih trenutaka u životu, koji mi je ujedno donio i olakšanje. Znala sam da ćemo preživiti – prisjeća se danas 55-godišnja Ana.
I preživjeli su, štoviše, ostali su živjeti na zabitom brdskom dijelu Kaštel Novoga, lokalitetu poviše Rudina i Sadina, naziva Trećanica. Ana u trpkoj šali običava reći da žive “na otoku gubavaca”.
Doista, do skromne kuće sa štalom (“još uvijek pod kreditom, ali dobro je!”) familije Čurkov dolazi se izrazito nepristupačnom strminom, koju bez poteškoća može svladati isključivo terenac. Ako nije smrznuto ili se sniježak uhvatio nije, jer Čurkovi su na tristotinjak nadmorskih metara visine, nebu pod oblake i – Bogu iza leđa.
Čurkovi su podigli četvero djece; kći se udala u Gomilicu, sin Mario – inače nositelj Plave vrpce i priznanja Ponos Hrvatske jer je kao pomorski časnik spasio kormilara, kolegu Filipinca iz požara na brodu u Australiji – danas je oženjen. Kad ne navigaje, stanuje u pitomijem dijelu Kaštelanske zagore, u Rudinama. S Miljenkom i Anom u zajednici je još sin, apsolvent na splitskom FESB-u i najmlađi, 25-godišnjak koji radi i studira. Roditelji Čurkov boje se da nitko od podmlatka neće nastaviti stočarsku tradiciju. Nije djeci ni zamjeriti što žele posao u kojemu nisu vazda blatne cipele, te mjesto stanovanja gdje je civilizacija rekla “dobar dan”, a ne “laku noć”.
ŠEST SEKUNDI
– Struju smo doveli vlastitim snagama 1978. godine, otac moj pokojni i mještani konjima su vukli stupove, a za uzemljenje eksplozivom kamen-živac razbijali. Sto puta sam, jer sam bija mali, sišao u rupu i bacao manje kamenje vani – prisjeća se 58-godišnji domaćin Miljenko, bivši zaposlenik Hrvatskih željeznica, skretničar u mirovini.
Sad dolazimo do druge tegobe koja mori Čurkove, ali ne samo njih, nego sve stanovnike kaštelanskog zaobalja: pruga. Naime, u Rudinama, nedaleko od mjesta na kojemu je svojedobno nagibni vlak iskliznuo s tračnica zbog retardanta izazvavši strašnu tragediju, nalazi se jedan od najopasnijih putno-pružnih prijelaza u Republici Hrvatskoj; mještani ga u šali zovu “šest sekundi”.
– Zašto šest? Pa zato što toliko triba vrimena da vas vlak pokupi nakon što ga ugledate kako dolazi iz pravca Splita. K tomu, taj dio pruge nije označen niti ograđen, sve se svodi na trenutak procjene. Pravo je čudo da samoubojice još nisu otkrili ovo mjesto – primjećuje Čurkov. K tomu, puka je sreća što tu još nije bilo ljudskih žrtava, samo materijalne štete, domeće. Sreća u nesreći je i što željeznica zapravo posluje (prometuje) slabo, da vlakovi tu stalno “šišaju”, belaj bi ih teško mimoišao…
– Ovo područje, naš “otok gubavaca”, poznato je kao visokorizično za nastanak požara zato što vlak svojim prolaskom i nagibom ostvaruje ubrzanje zbog kojega frcaju iskre. Čak i bez ljudskog faktora, požar uvijek moramo predvidjeti ljeti, kad sve gori. Premije osiguranja protiv požara su nenormalno visoke – domeće Ana Čurkov, djevojačkim prezimenom Mihovilović.
Iz grada Splita Ana se, nakon što je nekoliko godina starijeg supruga upoznala “mlada kao kaplja” u okružju Poljoprivredne škole koju je pohađala u Kaštelima, udala u Trećanice. Tako je brzopotezno iz grada “presađena” u ljuto selo, mada Kaštela također nominalno imaju status grada. No, da kojim slučajem dođete u njihovu kuću kupiti kozji sir ili neki drugi seljački proizvod, uvidjeli biste da je, recimo, Prugovo selo “Las Vegas” za Trećanice…
– Samo velika ljubav mogla me ovdje dovest – i zadržat. I dica! Do svoje tridesete sam ih narodila četvero, svi su mi dobri, Bogu hvala. Ja sam Splićanka, gledam Marjan i cili Split ka na dlanu svaki dan, ali izgledaju mi tako daleko… Dica su, pak, ponosni Kaštelani; zezaju se da je najbolje što Split ima – pogled na Kaštela – smije se Ana, dok je Miljenko milo gleda. Sjede na panju koštele (pelegrinke) izgorjele u požaru; na njoj je Miljenko jednom izbrojio 190 godova. Sad je uspomena, samo da ne plane opet. I kaže:
ZNA POFALIT VODE
– Kad me netko pita šta nas je održalo sve ove godine, ja mu rečen da su dvi stvari bile presudne: šta smo se lipo slagali i držali zajedno. I šta smo svi zdravi – veli Miljenko Čurkov.
No, kažu mudri stari da “zdrav čovjek ima sto želja, a bolestan samo jednu”; zato, Bogu hvala, Čurkovi imaju puno želja, od asfaltnoga prilaznog puta do sanacije pruge i – interneta. Ne smijemo zaboraviti ni da još uvijek čeznu za kvalitetnijom vodoopskrbom.
– Internet “lovimo” s daleke stanice u podnožju Kaštela; ima ga, ali je nevjerojatno spor. Vodu smo sami riješili po principu čatrnje. Tekuća je, ali u sušnim ljetnim danima zna je ponestati. Onda moramo kupiti cisternu za 350 kuna, koju krave popiju za nekoliko dana! Još bi ja nekako i prigorija šta ni jednu sviću javne rasvjete nemamo, na crnu noć sam navikao. Ali za vodu dovest potrošija sam kuću na moru! – plastično dočarava Miljenko visinu investicije u ostanak na djedovini, nastavak tog mukotrpnog težačkog života. Ali… ljubav je to.
E sad dolazimo do jedne osebujne ljubavne priče iz životinjskog svijeta – o kozama je riječ. Miljenkovu kozjem stadu koje “namiruje” jedan jarac, izdržljivi mrki “Jarko Darko”. I ne samo svoje stado, koje “servisira” po principu “haremskog skoka”, nego i koze iz drugih domaćinstava koje k Darku dolaze u svoje vrijeme.
– Najprije vam moram reći zašto sam nabavija koze; one su mi protupožarni aparat. Prije sam drža krave i ovce, sad više ne držim ovce jer su s kravama “u sukobu interesa”. Zašto? Vidi se da ste iz grada… – osmjehuje se Miljenko, kojega je, veli, mnogim tajnama stočarstva naučio Dane Šupe, nekadašnji tajnik Udruge stočara Dalmacije, veliki intelektualac, znalac i dobar čovjek. Miljenko za nj ima puna usta hvale; sad djelić naučenoga udjeljuje i nama.
– Dakle, krave pasu travu, a koze ne pasu, nego brste. Tako lagano rade na pošumljavanju imanja i grmlje pretvaraju u stablo. Princip je taj da obrste deblo onoliko koliko mogu dohvatit, pa se krošnja razvija u visinu, a deblo postupno ogoljava i širi. Zato kozu ne valja pustit na skroz mladi grm jer će ga satrat. A tamo di je stablo bez grmlja, požar se teže širi – doznajemo od kozara.
– Osim ako frcne šiška! – smije se, ubacuje Ana. Pa se uozbilji.
– Najgore je pošumljavat teren nakon požara alepskim borom; beskoristan je, koza ga neće zbog smole, ispod njega nema života, a lako plane, šiške frcaju ka petarde. Jedino šta brzo sanira klizišta korijenjem. Ovde je voda problematična i zbog erozija tla nakon požara – još nas malo informiraju Čurkovi.
SKOKOVI JARCA DARKA
A nas zanima ono veselije: jarac, taj “sultan” u kozjem haremu.
– Ove kozice koje se sad, baš u ovo vrime jare po Kaštelima većinom su njegova dječica. Dovode ljudi koze kod njega na skok, razumite šta to znači, jel’! A skače se u deseti-jedanaesti misec, i zato taj period parenja jarac mora dočekat dobro uhranjen i spreman; kad skače, šezdesetak dana (koliko traje njegov seksualni život) naskače se toliko da skoro ništa ne jede i izgubi puno tjelesne mase. Važno je između skoka Darku dat sat vrimena odmora (natirat ga na nj), da se sjeme oporavi za oplodnju. I treba iz stada izdvojit već oplođenu ženku jer bi on skaka stalno po jednoj ka mutav; moraju sve doć na red ako želimo povećat stočni fond. Vidite kako je priroda sve lipo uredila: mladi dolaze na svijet sad, kad počinje rast zelenilo, neće po cičoj zimi kad hrane nema u izobilju. Priroda je najmudrija – upućeno, ali i zaneseno govori Miljenko.
Jarac Darko, jedini mužjak u stadu od sedamnaest koza, uživa svoje mirne dane, dok njegove cimerice nemaju ljubavnih prohtjeva, a nema ni drugog jarca s kojim bi se – kao što se nešto sofisticiranije, uostalom, zbiva i u humanom svijetu – borio za prevlast. Ipak, dogodine odlazi s njegova brdskoga gospodarstva na neke nove strmine, najavljuje nam Miljenko.
– Jarca se ne smije puštat na kćeri; incestuozno ponašanje i u životinjskom svijetu priroda kažnjava malformacijama. Zato je Darko stiga k nama preklani iz Primorskog Doca kao mladi jarić, a kad je stasao u mužjaka za oplodnju, obavija je svoje. Zato nastavlja dalje pravit dječicu, a moje koze će rađat još koju godinu kozliće od drugoga jarca. I u međuvremenu radit na prevenciji požara oko kuće. Da vrag ne čuje – vedro će Čurkovi, Miljenko i Ana iz Kaštela.
izvor: slobodnadalmacija.hr
