Skromni čovjek, kaštelanski slavuj; u najkraćem bi se tako moglo predstaviti Nediljka Neda Kovačeva (67), ovogodišnjeg dobitnika Nagrade za životno djelo u očuvanju i promicanju tradicijskog autohtonog pjevanja, sakralne glazbene baštine i kaštelanskih običaja. Svi koji ga poznaju reći će odmah: priznanje je išlo u prave ruke.
Nedo Kovačev više je od pučkog pjevača; njemu je glazba, pučko crkveno, ali i klapsko pjevanje obilježilo život iako mu nije “dalo kruh”. Štoviše, volonterski vodi crkveni zbor Sveta Cecilija u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću.
Nedo je radni vijek proveo kao radnik u “Jugovinilu”, dvadeset godina je proizvodio plastične folije, a nakon upokojenja poduzeća radio je kao zidar u privatiziranoj tvrtki. Poslovi su bili teški, grubi – “pravi radnički” – ali glazba je za Neda bila melem. Pjesma i njegova životna ljubav, supruga Katija Kovačev, s kojom je tijekom 42 godine braka dobio djecu i unuke, podijelio bezbroj lijepih i tužnih trenutaka, a zajedno su u teškoj situaciji i danas. Naime, Katija je u svojoj 62. godini – oslijepjela.
– Ovih dana moja Katija i ja proživljavamo radost i tugu; sritni smo zbog ovoga priznanja iako se smatram ravnopravan svim mojim pivačima iz zbora i kolegama glazbenicima s kojima pivam. S druge strane, privikavamo se na novi život, Katija je jučer postala članica Saveza slijepih Hrvatske, mora ić na obuku jer je doša, eto, dan od kojega smo dugo strepili. Znali smo da će zbog progresivne očne bolesti doć do njezine sljepoće, još davno su nam ruski likari prognozirali: Katija će vidit još najviše sedam godina. Međutim, vidila je – dvadeset. Ali, sve slabije… Sad je nastupija za nju potpuni mrak, ali reka san joj: sve zlo u tomu. Uvik smo bili zajedno, bit ćemo i ubuduće. Ne triba joj pas vodič, ja ću je vodit di god triba. Bit ću njezine oči – najavio je odani suprug i veliki pjevač Nedo.
SERENADA UMISTO ŠKUŽE
– Sad ću ga još lipše slušat kako mi piva! – veselo se ubacuje Katija. Pred njom je jedan novi, drukčiji život. Priznaje, malo se boji, ali potpora supruga puno joj znači. U dobru i u zlu će se paziti, obećali su jedno drugome još 1979. godine u crkvi u Kaštel Lukšiću, tada osamnaestogodišnja Katija i pet godina stariji Nedo. Oboje su iz istoga mjesta, Lukšića.
– Kažu stari da se “dobre cure udaju blizu” – osmjehuje se Katija Kovačev. Domeće i da ju je suprug “pustio da završi gimnaziju prije negoli ju je zaprosio”. A ključni trenutak njihova prvog susreta bio je, pogađate, obilježen glazbom.
– Imala sam šesnaest godina kad me prijateljica pozvala da idemo u “Palac” (hotel “Palace” u Kaštel Starom, nap.a.) slušat Glas Kaštela. Ona je inače s Nedom svirala u kaštelanskom limenom “pleh-orkestru”; ja nisam imala pojma tko je on. Nedo je pjevao “Ča će mi Copacabana” od Olivera, a meni to baš i nije bila najdraža Oliverova pjesma, pa ga nisam htjela zaokružit, ali prijateljica me natjerala. Poslije me Nedo zafrkavao da je baš taj moj glas bio presudan za njegovu pobjedu – prisjeća se ona prvog susreta s raspjevanim suprugom, koji je nakon toga dana više nije puštao na miru. “Bacija je očadu” na mladu ljepoticu, stvorio bi se kud i ona. Na sreću, popustila je njegovu udvaranju, i tako je nastala jedna lijepa kaštelanska ljubavna priča…
Naravno, tijekom Nedovog “korteđavanja” nije nedostajalo ni serenadi iliti podoknica, ljubavnih pjesama tako nazvanih jer su se pjevale pod oknom, ponistrom.
– Mislim da je zadnja kaštelanska starinska serenada ispod ponistre otpjevana onoga dana – to jest noći, u sitni sat! – bila baš ta moja, kad sam sa svojim klapašima malo duže zabančija, a prije toga Katiju ostavija zbog probe s prijateljem i njegovom curom. Ljuta je išla leć, a ja san procijenija da san nadrlja ako nešto ne učinim, napravim neki potez koji će je šarmirat. Natira san moje iz klape “Kaštela” da dođu i prate me dok joj pivan ispod ponistre. Sva srića, uspilo je; probudija san nju i njezine roditelje, ona se raznježila i oprostila mi, a roditeljima se pivanje svidilo pa su nas pozvali u kuću i počastili. Niko nije bija ljut ni od susida šta smo sve živo probudili – prisjeća se Nedo trenutaka lude, lipe mladosti.
BILA JE ČAST PIVAT UZ COCU
Najprije je pjevao u klapi iz tada izrazito radničkog, tvorničkog Kaštel Sućurca, zvala se “Prvi maj”, potom u spomenutoj klapi “Kaštela”, kao i u “Vokalistima Salone”. Imao je i dugogodišnju suradnju s neprežaljenim trogirskim tenorom Vinkom Cocom. Danas je, rekosmo, zborovođa, a nastupa često i s poznatim trogirskim glazbenicima: mandolinisticom Marijom Šantić Miše, multiinstrumentalistom Miroslavom Miše-Rovinježom i gitaristom Radenkom Jokićem. Živo se, pak, sjeća bezbroj pjesmi i putovanja s pokojnim Vinkom, uz kojeg ga veže i vjenčano kumstvo njegove Katije i Cocine Janje.
– Bila je čast pivat uz tako velikog tenora, i moć ga zaminit na pozornici ako se umori a da publika ne zamiri! Teško će se opet rodit takvi pivač – primjećuje Nedo.
On sam započeo je karijeru kao osmogodišnjak u, za njega najprirodnijem okružju – crkvi.
– Otac mi je bija radnik u tvornici, moj Špiro, i remeta u crkvi. Mater Ana bila je domaćica, a oboje su prošli kroz crkveni zbor. Tako san ka malo dite piva za oltarom, a u petom razredu osnovne škole “Vjeko Butir”, kasnije OŠ “Ostrog”, posta san punopravni član zbora i već piva solo-role. Sićan se pisme o Indijancu Darku, “u školu je pošo Darko” – smije se Nedo. S četrnaest je ušao u zbor Sveta Cecilija i… ostao do danas. U međuvremenu je završio Kemijsku školu, a jedinu glazbenu naobrazbu dobio je učeći “u hodu” od, na sreću, najboljih: Ljube Stipišića Delmate, Rajmira Kraljevića, Berislava Vuletina i maestra Nikolaja Žličara. Bio je, kaže, sretan uz velikane, nije se gurao u prvi plan ni laktario. No, čak 109 puta je pružio ruku, ali – da bi izvadio krv.
Naime, Nedo Kovačev je nagrađivani davatelj krvi, dobio je i priznanje bivše predsjednice Republike Hrvatske. Skromno domeće da je za njega bilo normalno – i danas je! – biti dostupan 24 sata na dan. Bilo za dat krv, bilo za humanitarno zapivat.
– Zahvalija bi svim mojim pivačima, kolegama koji su mi čestitali, Gradu Kaštela te bivšem i sadašnjem župniku, don Stipanu Šurlinu i don Mariju Buljeviću, na ovoj nagradi. Fala i roditeljima, mojoj Ani i Špiru, mojoj dici i najviše mojoj dragoj ženi Katiji. Ona je moja najveća životna nagrada jer me uvik puštala da putujen i pivan di god je tribalo i kad nije mogla ić sa mnom. Zato ću ja sad vodit nju di god triba. I pivat joj, normalno – najavio je Nedo Kovačev, slavuj iz Kaštel Lukšića.
izvor: slobodnadalmacija.hr