Početna Kaštela Vapaj stočara iz Prgometa: ‘Lovci nam truju stoku i pse! Ostavljaju otrovne...

Vapaj stočara iz Prgometa: ‘Lovci nam truju stoku i pse! Ostavljaju otrovne mamce i koriste trikove kojima bi privukli divlje svinje‘

426
UDIO

Ovo je još jedna priča o ne baš bajnom suživotu stočara i lovaca u nas, ali i nesposobnoj državi koja ne zna uvesti reda.

Mjesto radnje je Prgomet, gdje je Kaji Papiću zvanom Tomo prije nekog vremena stradao bik i krava, a pet grla se izvuklo za dlaku. Za sve je kriv otrov što su ga, kako tvrdi, oko njegova gazdinstva posijali neki neodgovorni članovi Lovačke udruge “Donja Kaštela”, iste one kojoj pripada i Tomo.

– Iako lovac, moj problem su upravo kolege lovci. I to me najviše boli! – reći će bez imalo okolišanja.

VIŠEGODIŠNJI PROBLEM

– Ovaj problem nije od jučer, već sve to traje godinama. Počelo je s kruhom natopljenim palminim uljem. Uzimaju ga nakon što odradi svoje u pekarama dolje po Kaštelima i onda bacaju uz čeke da bi namamili divlje prasce. A sada, kako je vrijeme hajke, a ne da im se ići na noge, bacaju otrove za hvatat lisice i kune. Radi se o nekakvoj plavoj ili ljubičastoj tekućini, s kojom prelijevaju komadiće slanine ili sirovog mesa. Puno je lovište toga – veli naš sugovornik.

Pokazuje nam fotografije što su ih snimili on i susjed mu Nikola Botić. Na njima se vidi ono o čemu Papić govori – štruce nemarno razbacane svuda po šumi i šikari, bezbroj mamaca s otrovom ostavljenima na masnom papiru i ojačanih kamenom na svakom kantunu da ih vjetar ne raznese, ali što je i najtužnije – uginule divlje životinje. Najviše je kuna, bude i lisica, pokoja divlja mačka…

– Prije su to krili po škrapama, na zidu ili iza njega, ali sada ostavljaju na samoj cesti. Otvori vrata, stavi ispod auta i nastavi dalje. Beštije ugibaju kad uzmu taj otrov. Niti pedalj ne naprave, koliko je to jako. Samo jedan komadić je dovoljan – dodat će.

Incident u kojemu je on ostao bez dijela svog blaga zbio se potkraj lanjskog ljeta, i to nedaleko od njegove kuće u zaseoku Papići.

– Sreća je u nesreći da sam bio gore i da sam ih uspio nekako dotjerati kući. Da nisam, pokrepalo bi mi još pet krava. Toj kravi, koja je očito pojela kruh s uljem, nije bilo spasa, dok je bik krepavao u velikim mukama. Crknuo je nakon osam dana agonije. Valjda je bio jači ili je pojeo manju dozu. Tijelo mu je je bilo vruće kao komin, kako se to upalilo. Nije ga se moglo taknuti rukom! – ogorčeno će Kajo Papić.

NEMA TOKSIKOLOŠKOG NALAZA

Računa da je samo na mladom biku, kojeg je pripremao za borbe jednog dana, izgubio nekih 6 do 10 tisuća eura, a na kravi još dodatnih dvije. Ipak, nije to ništa u usporedbi s gubitkom Botića koji su ostali bez dva bika i šest muzara. Osim toga, dvojici pastira iz Kaštela otrovani su psi.

– Kada se sve to meni desilo i prije nego što je “Agroproteinka” otjerala lešinu bika, pokušavao sam razgovarati s predsjednikom Lovačke udruge “Donja Kaštela”, Ivicom Mornarom. Mislite da se udostoijo doći, a kamo li ispričati? Ma kakvi. Sve samo negira i prikriva nezakonje. Pa evo neki dan smo imali radnu akciju, nešto betonirali u lovištu, i on mene uvjerava ma kakvi otrovi. A meni jedan mladi lovac, koji je sve to slušao, povuče u stranu i kaže eno vam otrova tu i tu. Nije mi bilo teško, otišao sam i našao ga na četiri-pet mjesta. Vidio sam i lešine beštija. I šta onda ja da kažem Mornaru?! – pita se Papić koji od tada svaki put kada otjera stoku u svoju ogradu i na svoju lokvu, Bogu se, veli, moli hoće li zateći svih 29 grla na broju.

Od svega ga je najviše zapekla nebriga države i njezinih viših instanci.

– Zvao sam 112, spojili su me s policijom u Trogiru, oni s Kaštelima. Zvao sam ih da naprave uviđaj, zapisnik bar. Oglušili su se na to. Možda sam bio preoptimističan jer kada su Nikoli otrovali osam komada, bili su policijski forenzičari i otvarali uginulog bika. Dosta je vremena od tada prošlo, ali nikada nije dobio toksikološki nalaz. Ko da ih je vrag zakopao! Jedini koji je pomogao bio je općinski načelnik, koji je osigurao bager da se crkotina dotjera do kuća – kaže Papić, kojeg živo interesiralo što će nama novinarima na ovu temu reći u lovačkoj udruzi.

‘HODAJU GDJE HOĆE’

– Dobro i…? – bila je prva reakcija kada smo nazvali Ivicu Mornara i rekli što nas interesira.

– Šta bih ja trebao? Ne razumijem! Ti stočari su dosta problematični. Znači, ako se već optužujemo, pitam onda kako bi oni trebali čuvat svoje blago? Slobodan uzgoj ne znači da oni sa stokom mogu hodati gdje hoće, već mora biti pod nazdorom pastira ili pastirskih pasa. To je po slovu zakona. Ovakav način ispaše ne postoji nigdje izuzev u Dalmaciji. Ako se optužujemo, možemo i na takav način razgovarati – uzvraća Mornar.

– Naša obveza kao lovaca jest prehranjivati divljač, posebno sada kada svinjska kuga na snazi i ograničena količina hrane koju treba nosit u lovište. Mi se pridržavamo pravila i zakona. Životinje moramo dohranjivat i po lovno-gospodarskoj osnovi.

A otkud onda otrovi?

– A znate li vi tko najviše šteti tim istim stočarima i njihovom slobodnom uzgoju? Vukovi. Kako se oni bore, mogli bi ih to priupitat, kada već optužuju. Tko baca, odakle nabavlja, ja s tim nemam veze, već se pridržavam svih pravila. Svake godine dolazi u nadzor inspekcija, i to ne lokalna, već iz ministarstva, jer se mi vodimo kao državno lovište. Nikakve nepravilnosti nisu našli – uvjerava druga strana, koja prst sumnje oko bacanja otrova upire prema samim stočarima.

– Ne znam ja kakvi su odnosi ni između samih stočara – reći će Mornar.

Njegove riječi otvorile su nam stotinu upitnika iznad glave.

– Znate, neko vozi brzo, neko uopće ne vozi. Nismo mi tu da to kontroliramo, već za to imaju tijela. Ja nikoga ne mogu zaustaviti i pisati kaznu. Na otrove o kojima pričaju, na uginulu divljač, ja nikada nisam naišao. I ja bih volio znati tko to to radi, ako radi – poručuje.

‘ULJE NIJE OTROVNO’

Što ćemo s kruhom i palminim uljem?

– To je ulje koje se koristi u pekarama, mamac za divljač, nema veze da će se od njega beštija otrovat, pogotovo ne krava. Obično ulje – odgovorio je Ivica Mornar prije nego što smo završili razgovor.

Za slučaj iz Prgometa navodno se zainteresiralo i Državno odvjetništvo, i to ne ono u Splitu, već Zagrebu. Kajo Papić o tome ne želi za sada puno govoriti, ali to mu je još jedina nada. Pokušat će, da mu savjest bude mirna, doći i do ministrice Marije Vučković.

– Nekako mi se čini da ovdje nema kruha. S jedne ti strane truju blago, tamo ti šumarija ne da zemlju, iako su obećali ispašu. Lako je za mene, kojem su 67, ali sam sina, koji je 18 godina radio u međunarodnoj špediciji i za volanom obišao Europu uzduž i poprijeko, nagovorio da se vrati na našu starinu. Slomilo me kada sam neki dan čuo da dogovara kako će se vratiti starom poslu. Sve mi se čini da ću od od ovih mojih današnjih 29 grla, na kraju za sebe ostavit dvije krave i bika za borbu, a ostalo poklat dolje u “Tangara”. Žao mi je što će zbog pet-šest budalaša stradati ostalih 70 poštenih lovaca. Njima je važniji kil prasca nego sve ovce i krave u Hrvatskoj – reći će nam na ispraćaju iz Prgometa Kajo Papić.

izvor: slobodnadalmacija.hr