Živimo u zemlji u kojoj život izgleda kao da ga je pisao neki loš pisac viceva. Onog o čovjeku koji je odlazio kod liječnika po lijek protiv dijareje, ili po narodski proljeva, i nijedan mu nije pomogao pa mu je liječnik prepisao i apaurin.
I onda je prošlo neko vrijeme da ga u ordinaciji nije bilo, liječnik ga susretne na ulici i upita za dijareju. A ovaj kaže na to – doktore, tjera me i dalje, ali me više nije briga.
Tako i mi, stalno nas nešto udara, ali smo anestezirani pa nas ne boli. Skočimo samo kad se nešto prelije preko ušiju. Kao vijest da nema lijekova za nedonoščad. Za “palčiće” nema lijeka kojim se u sezoni gripe i prehlada preveniraju infekcije dišnog sustava nedonoščadi osjetljive na pluća.
LOŠ RASPORED
Nema iz tko zna kojeg razloga. Preskup je, krivo raspodijeljen po bolnicama ili nešto treće. Živimo u zemlji u kojoj je normalno da se političarima uz pristojne plaće i buduće mirovine koje prosječne nadmašuju i do četiri-pet puta, dužnosnicima plaća za odvojen život od obitelji, pa put do te obitelji.
Imaju pravo koristiti stanove u srcu Zagreba po cijenama od pet do 30 kuna po metru četvornom. Službene automobile, avionske karte i tko zna što još.
Živimo u zemlji u kojoj je normalno da lijekova za nedonoščad nema, a da ljudi kojima treba očna proteza sami sebi kupuju to pomagalo. U istoj zemlji u kojoj se godinama trubi o lošoj demografiji, gdje se jadikuje nad činjenicama da smo sve stariji i da nas se sve manje rađa, dok obitelji odlaze iz zemlje pa se osmišljava kako ih zadržati ili vratiti iz inozemstva, a popis stanovništva pokazuje minus od 397 tisuća ljudi u jednom desetljeću.
Nitko od političara ne odgovara za loše poteze, jedino se na izborima prozivaju, a eventualno nastradaju ako počine kakvo kriminalno djelo, ali zbog lošeg vodstva i upravljanja, koje ima posljedice za mnoge, za propadanje državne imovine, zemlje, za loš standard građana koji odlaze iz zemlje, ne odgovara nitko, za visoke poreze, za neprovedene reforme, za bujanje administracije i zaposlenih na proračunu….
Istovremeno, mnogi glasači na izborima, a riječ je o gotovo svakom trećem zaposlenom čovjeku u Hrvatskoj, primaju svoje plaće iz nekog proračuna, odnosno rade u državnom, županijskim, gradskim i općinskim proračunima ili kod korisnika tih proračuna. Čak 370 tisuća ljudi radi tako u Hrvatskom saboru, Vladi i svim njezinim uredima, ministarstvima, državnim odvjetništvima, sudovima, inspektoratima, upravama poput porezne i carinske, kliničkim bolničkim centrima, zatvorima, centrima za socijalnu skrb, općinama, gradovima, županijama, školama, učilištima, sveučilištima, zavodima, ustanovama, muzejima, kazalištima…
GOLEMA JAMA
Svi tako zajedno živimo u zemlji gdje je normalno da se svako toliko otvore milijarde kuna duboke rupe u zdravstvu koje financiramo s golemih 16,5 posto davanja iz svojih plaća i još nam se stalno poručuje kako je to malo jer ne živimo u socijalizmu, a svako malo se prikuplja novac za liječenje ili operacije ljudi za koje u Hrvatskoj nema novca.
Svaki prosječno plaćeni zaposlenik plati godišnje 20.620 kuna zdravstvenog doprinosa. Prosječna plaća trenutačno iznosi 7333 kune, stopa zdravstvenog doprinosa je 16,5 posto i plaća ga svatko bez obzira na visinu plaće. Onaj s 5000 kuna plaće uplati po 13.116 kuna zdravstvenog doprinosa godišnje, onaj s 10.000 kuna 29.184 kuna. Da ne spominjemo činjenicu da mnogi plaćaju i dopunsko osiguranje.
Ipak, kad dođe stani-pani, kad zatreba lijek za dijete, može se dogoditi da za to novca nema. Lijep se novac izdvaja iz radničkih plaća, a svako malo otvori se golema jama duboka milijarde kuna u zdravstvenom sustavu, koja se zakrpa sve dok se opet ne otvori, a građanima se poručuje kako se moraju naučiti da nema takvog zdravstvenog sustava kakav je naš i da nam je mnogo toga besplatno.
Pa se čovjek upita što je to besplatno i tko tu koga čini blesavim?
izvor: slobodnadalmacija.hr
