Lokalno, nacionalno, globalno
CESTOVNI TERORIZAM – KAD DRUŠTVENI PARAZITI UBIJAJU DRUŠTVENE BISERE
Survival of the worst
Kod nas doma nemamo nekih terorističkih napada, nemamo pucnjave vjerskih fanatika. Ali imamo ubojstva na cestama protiv kojih se definitivno ne poduzima dovoljno. Činjenica je da svatko može sjesti u skupi auto i pokositi pješake, usmrtiti suvozače, smrskati one iz suprotnog smjera.
Ne trebamo oružje, imamo potencijalne ubojice na cesti.
Svako prekoračenje brzine je potencijalno ubojstvo.
Ceste ubijaju, i to više nego ratovi.
U svijetu svake 24 sekunde jedna osoba umire na cestama, i te smrti su vodeći uzrok smrti djece i mladih. Broj poginulih u svijetu na godišnjoj razini je 1,25 milijuna ljudi.
Porazno je da kod nas umire dvostruko više od prosjeka EU. Opet ista priča, da nema Bugarske i Rumunjske bile bi na samom dnu EU.
Strašno je da pogine gotovo jedna osoba dnevno. Taj broj se smanjio posljednjih desetljeća, ali se opet svaka smrt na cestama čini suvišna. I svaka priča je strašna i potresna, kao sa dvije sestre iz Kaštela koje su se uključivale u promet. Ali što ako auto s druge strane doleti tolikom brzinom da ga se ne može primijetiti?
Oboje, kućni odgoj i kazne nisu dovoljno rigorozni. Nekako uvijek ispadne da obijesni tatini sinovi odgajani kao prinčevi, izađu iz kuće i ubijaju na cestama.
Na djelu je preživljavanje najgorih. Obrnuti darwinizam.
Izlazak na cestu bez dozvole, s prekoračenjem od 30, 50, 100 posto, u pijanom stanju (dovoljan je samo jedan od tih faktora), kao bonus u nekom obijesnom autu, jednak je izlasku s kalašnjikovom iz kojeg nasumično pucaš.
Nedavni primjer cestovnog terorizma dogodio se u Sarajevu, kad je jedan obijesni vozač , naravno bez vozačke dozvole ali ipak u skupom autu – koje štiti njega, ali ne i one vani – usmrtio dvije djevojke i ozlijedio treću. Sve su bile doktorice, jedna je umrla odmah, druga nakon mjesec dana.
Imale su 25 i 26 godina. Njegov beskorisni oblik života oduzeo je sve ono dobro čime su mogle doprinosti društvu. Ako pretvorimo to u brojke, oduzeo je 40 godina što bi mogle pomagati društvu. Ukupno 80 godina koliko su mogle raditi kao doktorice.
Dok bi u on u svom beskorisnom životu, usporedivim s komarcem, mogao eventualno još nekoga pokositi na cesti. Jer sigurno se neće obratiti u 25oj i postati doktor do 30e.
To je nemjerljiva šteta. Nevjerojatan je taj omjer korisnog i beskorisnog.
Doista nije teško postati idiot, ameba, cestovni teororist sa 25 godina života. Samo te roditelji trebaju odgajati kao da si poseban, zaslužuješ poseban tretman od cijelog svijeta, ne trebaš ništa raditi, a dobit ćeš sve. Recept za uspjeh je zagarantiran. Svojim anti-odgojem dobili su (cestovnog) ubojicu koji će provesti neko vrijeme u zatvoru, koji je možda živ, ali njegov život je već sada beskoristan i nepovratno štetan.
Evo jednog teksta (autor Ivan Petrović) koji povlači paralelu između ta dva života, jednog korisnog i jednog beskorisnog. I kako je taj beskorisni oblik života, stanoviti Armin Berberović, jednim potezom ubio 2 korisna života.
Znate li kako se postaje doktor s manje od 25 godina života?!
Tako što uživaš u dječijim igrama samo do polaska u prvi razred osnovne škole.
A narednih 19 godina najljepše mladosti provedeš uz knjige, mukotrpna učenja i istraživanja od jutra do mraka i od mraka do zore. Biti neispavan i često fizički i psihički iscrpljen. Trpiti ogroman stres zbog vlastitih i očekivanja svoje okoline. Gladovati, jer ponekad nemaš vremena ni da jedeš. Propustiti većinu uobičajenih izlazaka i zabava sa svojim vršnjacima. Steći doživotne bolove u vratu i leđima. Iskriviti svoju kičmu. Oštetiti svoj vid. Žrtvovati svoj um i tijelo kako bi ponio ogromno znanje, kojim ćeš biti u službi spašavanja ljudskih života i liječenja od bolesti. I nikada ne zaboravljati na roditelje, koji su davali i crno iza nokta da te u toj tvojoj žrtvi svim silama podrže.
Znate li kako se postaje idiot s manje od 25 godina?!
Jednostavno! Tako što te rode majka i otac koji ti u životu pruže sve, samo da ti ne moraš ništa. Ni biti ni postati. Osim služiti kao pokaz njihove materijalne i društvene moći.
I kako je postati idiot s manje od 25 godina mnogo jednostavnije, nego li postati doktor u istoj dobi, tako sve češće čitamo vijesti u kojima ovi prvi, daleko brojniji, pijani i drogirani za volanima u bijesnim automobilima ubijaju ove druge, rijetke dragocjene primjerke naše mladosti na pješačkim prelazima i sličnim mjestima.
Mlada Azra Spahić (25), bila je doktorica, naučnica, umjetnica i svestrana Bišćanka zaposlena u sarajevskom domu zdravlja, rođena da napravi razliku i donese nadu u ovom odronu od društva. Utrkujući se u Mercedesu, sinoć ju je na pješačkom prelazu pokosio Armin Berberović, zvani Berba, kojem babo nije kupio mašinu da je samo gleda, već da na cesti odmalena pokaže mu*a, naslijeđena po obje linije.
Osim Azrinim roditeljima i bližnjima, moja iskrena sućut svim Bosancima i Hercegovcima, koji su njenu smrt doživjeli kao nenadoknadivi gubitak za svjetliju budućnost naše zemlje.
Neki dan smo obilježili Dan žalosti zbog masakra nad mladošću iz ratne prošlosti.
Šta ćemo sa našim danima žalosti, u kojoj nam budućnost ubijaju odroni naše sadašnjosti?
Katarina Baričić
