Lokalno, nacionalno, globalno
HOĆE LI GZIM REDŽEPI ODLUČIVATI S KIM ĆE ŽIVJETI I VAŠE DIJETE?
O ovom slučaju, bitki za skrbništvo nad Severininim sinom, možeš imati predrasude prema estradi, showbiznisu, bogatim roditeljima, samo dok se ne uživiš u priču. Koja je nadrealna.
Tko je uopće taj Gzim Redžepi? Odlučivao je s kim će živjeti nečije dijete koristeći autoritet grada Zagreba i višegodišnjeg bivšeg zamjenika pročelnice Ureda za zdravstvo Grada Zagreba, a povrh svega koristeći bliskost s Milanom Bandićem.
Vještak koji je pisao nalaz priznao je da je htio dodijeliti dijete majci, ali „Gzim ne bi bio sretan“. Zašto, jer će Milan (Popović, ne Bandić) vikati na njega?
Naime, taj vještak na kojeg je utjecao Gzim tada je bio zaposlenik i zamjenik ravnatelja Psihijatrijske bolnice kojoj je osnivač Grad Zagreb. A ako vještak ne donese odluku koju Gzim želi, mogao bi dobiti otkaz. Tako da bi djeca vještaka ostala bez očevih prihoda, što je manje strašno nego da jedno drugo dijete ostane bez majke.
Inače, taj vještak sad je postao i ravnatelj te iste bolnice. A nije se pojavio na vještačenju jer „nije bio kognitivno sposoban“. Možda je zapravo trebao biti pacijent svoje bolnice?
Popovićeve donacije i „sve što je učinio za grad Zagreb“
Nije samo Gzim Redžepi. Ima još igrača iz hrvatskog pravosuđa koji se igraju gospodara života i smrti, poput sutkinje Tee Golub koja je čak skijala zajedno s Popovićem, pa neka Verica.. sve je puno tih pohlepnih likova koji su poklekli pod ucjenama i Milanovim darovima.
Ne znam sve aktere, nije ni važno. Poruka je da je pravosuđe, koje bi trebalo odlučivati o životima djece, korumpirano i donosi odluke u svom osobnom interesu.
Ovo je priča o hrvatskim institucijama, koje odlučuju o životu i smrti. Koje dodjeljuju dijete ocu (koji je inače na sudu izjavio da je mislio da otac djetetu nije potreban u prvim godinama).
Naravno da ima i obrnutih slučajeva, majke koje manipuliraju i ne dozvoljavaju očevima da vide djecu, ali većinom majke slijede majčinski instinkt i rade za dobrobit djeteta. Žene inače dobiju skrbništvo jer su primarni roditelji, i jer je briga za djecu nešto toliko intenzivno da teško možeš imati svoj život ako sve radiš sam. Zato se očevi najčešće ne iživljavaju sudski i jednostavno prepuste djecu majkama. Naravno, Gzim nema nikakve koristi od takvih očeva jer ne mogu donirati gradu Zagrebu, a djeca ostaju s majkama, očevi imaju svoj život i svi su sretni.
Osim u ovakvim slučajevima kad su očevi koncentrirani na uništavanje majke. I imaju sve poluge moći da to naprave.
Ovdje imamo dva moćna roditelja, ali otac je financijski moćniji. Ali nije ovdje financijska potkovanost ta koja je učinila prevagu. Ovdje je važnija potkovanost na beskrupulozne postupke, koliko je spreman ne birati sredstva da ostvari svoj cilj. To je najvažnija poluga moći, narcizam. Koji ti omogućava da napraviš nemoguće, da potkupljuješ sve redom, da uništavaš majku misleći da to neće utjecati na dijete – ili te nije briga. Ne može to svatko.
Na kraju dana, zanima me samo jedno: koliko taj Milan Popović, čiji moral se naravno nikad ne dovodi u pitanje, koji ima novu ženu i hrpu djece (navodno ukupno petero), od svih tih žena, djece i bakra, koliko minuta dnevno Milan provodi u razgovoru sa svojim sinom za čije se skrbništvo toliko bori?
Katarina Baričić
Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com
