Početna Hrvatska PROFILI MEDIOKRITETSKIH POLITIČARA: PEĐA GRBIN

PROFILI MEDIOKRITETSKIH POLITIČARA: PEĐA GRBIN

96
UDIO

Lokalno, nacionalno, globalno

PROFILI MEDIOKRITETSKIH POLITIČARA: PEĐA GRBIN

Cijeli život žive od politike, provedu 5-6 mandata u Saboru, a nitko ih ne pamti ni po čemu…

U kojem trenutku je Peđa Grbin shvatio da ipak ne može biti premijer?

Čudno je to s kandidatima za premijera. Kad se nekoga ne percipira kao premijera, nema što će mu pomoći u tome da to postane. Ni najbolji program, ni svakodnevno pojavljivanje u medijima. Očito je presudna karizma, ili faktor X.

Ne znamo po čemu su to Plenković ili Milanović sposobniji od ostalih, ali dvije velike stranke već desetak godina nemaju ništa drugo za ponuditi. Nemaju materijala čak ni za karizmatične ministre, već ih smjenjuju kao na traci.

Odabrane persone u povijesti Hrvatske su Tuđman, Račan, Sanader, Milanović i Plenković. Jadranku Kosor nećemo računati jer nije odabrana, već se na poziciji zatekla slučajno.

I tako je Peđa Grbin smijenio drugog ne-lidera Bernardića, i izgurao skoro cijeli mandat na čelu stranke. Da bi ga netko – vjerojatno američki menadžer Alex Brown koji godinama zarađuje na savjetovanju SDP-a – uvjerio da ipak mora odstupiti jer sam neće dobiti izbore.

Pravda za Bernardića

Grbin ima svoju povijest rušenja bivšeg vođe, i to od samog početka od kad je postao predsjednik. Prema Bernardiću nije imao milosti, dok Grbina nitko nije rušio iako je imao još gori rejting i rezultate.

A to što je smijenio Bernardića da bi sam imao još gori osobni rejting, nije ni spominjao, kao da se nije dogodilo.

Zašto se na kandidatu za premijera nije radilo puno ranije, umjesto da puste Peđu da zavarava glasače preko 3 godine da je upravo on kandidat za premijera i da je spreman to i postati?

Peđa kao Karamarko

Ali Grbinu se dogodio sindrom Karamarko. Stranka, ili neka logistika iza nje, shvatila je da Grbin nije Odabrani. Da će s njim opet izgubiti izbore, i odlučili su ga žrtvovati. Ili spasiti stranku od njega. Ili ga osloboditi odgovornosti poraza.

Isto kao što Karamarku nisu dopustili da postane premijer 2015., iako je bio predsjednik stranke koja je skupila većinu. Nevjerojatno, ali umjesto njega je bio prihvatljiviji kanadski menadžer čija je razina hrvatskog jezika  na razini četverogodišnjaka!

I onda se mozak koji stoji iza stranke (koji je već godinama u dubokom snu) odlučio za vatrogasnu mjeru, injekciju adrenalina direktno u srce: kandidirat će onoga na koga ljudi zapravo reagiraju, a to je onaj koji je već bio na premijerskom mjestu. I činilo se da ga ta pozicija više ni najmanje ne zanima.

Politička bomba u režiji mozga iza SDP-a dala je instant rezultate, najvjerojatnije zato što je ljude obuzeo adrenalin kad su shvatili da ipak neće biti tako dosadna predizborna kampanja.

Iznenadni rast rejtinga rezultat je olakšanja da će ipak biti igara, bit će napeto, imat ćemo nekoga za gledanje u ringu, prave gladijatore, a ne obične marionete. Izbori neće biti izvjesni poput onih u Rusiji, bit će neizvjesno do samog kraja.

SDP je izveo tektonski udar, i postigao efekt, ali SDP time nije postao ništa bolji: i dalje je jednako mlak, neučinkovit, siv, s tendencijom daljnjeg propadanja. Samo im je sad isturena popularna figura dala vjetar u leđa i gurnula ih da pušu za vrat HDZ-u.

A ta ista isturena figura ima ključnu ulogu u prethodnom uništenju te stranke koju sad koristi kao poligon da se kandidira za premijera. Ali sve mu je oprošteno jer im samo on može donijeti dodatne mandate.

Ali zašto su Karamarko i Grbin sigurni gubitnici?

Za izvesti ovakav manevar bilo je ključno objasniti dotadašnjem kandidatu za premijera, Grbinu, da je on sigurni gubitnik. A možda je jedva dočekao da se ne mora suočiti s Plenkovićem i možda doživjeti poraz u stilu Bernardića. Ili još i gori.

Bilo je pomalo tužno promatrati Grbina kako predaje vlast Milanoviću i gleda ga u maniri zaljubljene tinejdžerice. Naravno, sve što je rekao u svom predsjedničkom mandatu mu je oprošteno.

Ali Bernardić je bar bio dovoljno hrabar da sam izađe na izbore.

Grbin i Karamarko nisu materijal za gladijatore u ringu.

Jednostavno ih se ne doživljava. Možda oni birokratski ne bi bili ništa lošiji od ovih koji pobjeđuju na izborima, ali neće prirediti nikakav show, nisu zanimljivi ni gledateljima ni novinarima. Valjda je to ono što zovu „karizma“.

Peđa Grbin nema nikakve autentičnosti. Kad ga slušaš imaš dojam da je odvjetnik koji može objašnjavati stvari  ovisno s koje strane se nalazi, a ne zato što doista vjeruje u nešto. Primjerice, svoju aferu „odvojeni život“ objašnjavao je tako neuvjerljivo da je bilo neugodno za gledati. A da se to dogodilo nekome iz HDZ-a, bio bi prvi koji će baciti bombe, strelice i vruće ulje na neprijatelja. S druge strane, Milanoviću se ne može osporiti čak i prevelika doza autentičnosti.

Iako je karizma često paravan da te netko samo više obmanjuje i prevari: Sanader je znao zapaliti mase, pa mu je to otvorilo vrata da opustoši Hrvatsku.

Na kraju, bilo bi nam bolje s nekim dosadnim, ubitačno nekarizmatičnim političarima. Ili sa AI političarima koji neće imati ugrađen program mita i korupcije.

 

Katarina Baričić

Profesorica hrvatskog i engleskog, turistički vodič, sudski tumač, predavač na Erasmus seminarima za profesore, te autor na lokalnim portalima Solin live, Dalmatinski list i Kaštela.com