Lokalno, nacionalno, globalno
DOBOKA NEMORALNOST 6+6 POVLASTICE
Bivši ministar Beroš imao je priliku bar donekle se iskupiti nakon teškog sramoćenja uzimanja mita tako da odbije uzeti slavnu 6 plus 6 povlasticu. Ali pohlepa je bila jača, propustio je tu priliku, i jednako kao što nije odolio uzimanju mita, nije odolio ni neodoljivom sirenskom 6 plus 6 zovu. A sve pod izgovorom da „treba osigurati egzistenciju svojoj obitelji“ – zar nisu dovoljne zalihe od dosadašnjeg mita? I zašto ne mogu živjeti od plaće supruge odgojiteljice, plus čitave zalihe koju je stvorio kao neurokirurg i ministar? A ne 6 plus 6.
Ovo je samo jedna potvrda koliko je 6 plus 6 potpuno neučinkovita mjera protiv korupcije. Zamisao je da javni dužnosnici neće uzimati mito ako su već dobro plaćeni. Ali ne možeš biti toliko dobro plaćen da ne budeš korumpiran. I ta izlizana fraza, da moraš osigurati egzistenciju svojoj obitelji – šta to oni jedu za ručak ako se on, kao ministar i neurokirurg, morao uključiti u HDZ, masone i spetljati s Hrvojem Petračem?
PR performans ispred Remetinca
Čitava ljigavost lika i (ne)djela bivšeg ministra Beroša očituje se u performansu kojeg je priredio pri izlasku iz pritvora. Svojim prijetvornim nastupom i tugaljivim glasom, rekao je da je zatvor bio prilika za „mentalnu higijenu“. Iako je očito da ništa od higijene nije napravljeno, bar ne one mentalne. Neki PR stručnjak mu je savjetovao da nosi knjigu ispod ruke koja će biti diverzija za novinare. Naravno, novinari su fokus prebacili na knjigu umjesto na veleizdaju zdravlja stanovnika Hrvatske.
Apsolutna iracionalnost upravljanja javnim novcem
Ovaj slučaj pokazuje koliko se iracionalno upravlja javnim novcem. Strojevi se preplaćuju po tri puta višoj cijeni, i nikome u sustavu ne zazvoni da nešto ne štima. Bi li primijetili da im netko proda auto ili kauč tri puta skuplje? A ne, to se ne može dogoditi – Dragan Primorac kupi od države jeftino i proda skupo.
Mentalna i fiskalna nehigijena javnih dužnosnika
Odnos prema javnom novcu strahovito je nemaran, neodgovoran i koruptivan. Prema građanima i onome što oni izdvajaju za zdravstvo ponašaju se strahovito bahato. Građani od svojih plaća izdvajaju 16 posto za zdravstvo (među prvih 5 u Europo po BDP-u po stanovniku), a javni dužnosnici ponašaju se kao tinejdžer ovisnik koji je ponašao roditeljsku zalihu skrivenu u stanu. I još svojim mešetarima, trgovcima skupe opreme obećaju 10 posto proračuna za zdravstvo!
Presumpcija krivnje?
Imaju li građani pravo znati na što ide njihov novac koji uplaćuju za zdravstvo, to je pitanje koje se postavljalo u javnom prostoru. Ili bi trebali biti u neznanju da je njihov novac otišao Berošu za mito (iako mu je ministarska plaća 4700 eura neto), i nekom srpskom preprodavaču opreme Saši Pozderu, sve dok se Berošu ne dokaže krivnja za dvadesetak godina?
Presumpcija nevinosti ima smisla da postupak traje nekoliko mjeseci, ali kod nas to traje desetak godina. A u međuvremenu je svakako korisno znati kakav je Beroš i kakve poruke izmjenjuje sa podzemljem.
A Vili Beroš je zasad jedna od najvećih prevara hrvatske politike, gotovo u rangu sa Sanaderom. On je prešao najveći put od vrha do dna. Beroš je zapravo gori od Sanadera, jer se igrao životom i smrću građana.
Katarina Baričić
