Tko je i zašto, na taj pitomi, dražesni otočić, nekada davno bacio tako strašnu kletvu, ostat će vječna nepoznanica. Jedino je očito kako je riječ o zloći s nekog od obližnjih otoka. (“Dabogda te dopala Šolta!”)
Iako dotad nisam kušao dobričić, autohtonu otočku sortu, rado sam ga omalovažio, te prednost dao kaštelanskim sortama – crvenku, babici, glavinuši…
Inače, cijeli sam život slušao nepodnošljive priče o kvaliteti kaštelanskih vina. Teško mi je i spomenuti one najgrublje, pa ću se prisjetiti one što se prenosila s koljena na koljeno. Naime, pričalo se kako se kaštelansko vino ponajviše prodavalo u Bosni. I to nikada u istom selu.
Dakle, podizao sam lozu u zaista negostoljubivom okruženju tako da mi kriteriji nisu bili strogi. Unatoč emotivnoj vezi s kaštelanskim vinogradima, nisam mogao nezamijetiti raskošan urod grožđa u vrtu na izlazu iz sela. Slijedeće godine taj prizor bio je još privlačniji.
- Sigurno je to neka iz Srbije!-uvjerih samog sebe.
Neobično kišno ljeto i bolesti što je iznjedrilo nagnalo me da preispitam svoje stavove. Nisam koristio kemijske zaštite, tako da su mi peronospora i neke njene družice uništile sav trud.
Pogled na spominjanu lozu u vrtu starog čovjeka donio mi je novu dozu stare dvojbe. Ne, nije ona ostala neokrznuta. Stradala je i ona, samo ni u približnoj mjeri kao što se dogodilo ostalim sortama. Nisam mogao dalje izdržati, pa sam odlučno krenuo k ostarjelom čovjeku što je sjedio na rubu gustirne, duboko uronjen u misli.
– Dobar dan! – već s pola puta pozdravih.
– Dobar dan! – pridižući se uzvrati.
– Samo mi recite odakle je ova loza? Iz Srbije?
Moja pitanja izazvala su nalet neskrivenog ponosa. Sa zadrškom i smiješkom započne:
– Ma kakva Srbija.To san ja u susida usika crjenak i on se kod mene izbaštarda u ovu lozu.
Bio je to odgovor kojega ni u kom slučaju nisam očekivao. Nakon kraće šutnje oprezno napomenuh:
– Čini mi se da to nije moguće. Čini mi se da se ni znanstvenici ne bi s vama složili.
– Šta mene briga za znanstvenike! Ja znan ća san ućini!
Nije bio najzadovoljniji s izrečenom nevjericom. Stoga sam se pokušao iščupati iz nezavidnog položaja:
– Možda ste vi usikli neku drugu. Svima se događa da malo zaborave.
– Nisan!Dobro se sićan s kojeg trsa san je donija!
Bio je to Bepo iz Grohota. Težak s osamdeset i nešto ljeta na kostima.Nerado sam mu proturječio, no nisam mogao prihvatiti istinu koju je nudio. Trebalo je samo upitati ostale seljane koja je to sorta. Svi kojima sam se obratio bili su složni u jednom:
– Ko zna di je to stari usika!Sigurno ni on nezna!
Ali, postojao je jedan problem.Nitko nije znao koja je to sorta.
Svaki naredni susret sa starim Bepom koristio sam za upit o njegovoj lozi.
– Kako ste šjor Bepo? – upitao sam ne krijući zadovoljstvo što ga vidim.
Malo me škiljeći promatrao, a onda, praveći se da zna o kome se radi, žurno odgovorio:
– Ma nisan baš dobro.Za sve bi ja lako, samo da me vid ne izdaje.
– Samo, nisan van ja Šjor Bepo! – dade do znanja.
– Kako niste?! – začuđeno zapitah.
– Ja san Bepo.Samo Bepo.
Nasmijao sam se, a onda ga podsjetio na naš susret u njegovom dvoru. Bilo mu je drago što još nismo našli podrijetlo loze za koju je smatrao kako je njegova.
Otišao sam vedar jer mi se u mislima neprestano pojavljivala njegova tvrdnja kako njihovi stari nisu znali da je vino bolje kad se moštu doda šećera i vode.
Mada ni u jednom trenutku nisam prihvatio tvrdnju kako je na taj način nastala sorta koja ispunjava sve snove ljubitelja grožđa, ipak sam je posadio posvuda po okućnici. Što se tiče njenog podrijetla, zapazio sam jednu zanimljivost. Jedino šoltanski slakarinac ima ovalno zrnje poput nje. Samo dozrijeva nešto kasnije. Stoga ostaje sjena sumnje i pitanje da li je moguće da se putem oprašivanja nehotice stvorila nova sorta. U vrtu starog Bepa, na istočnom rubu otočkoga sela.
Napisao : Duško Ljubić
