NA DANAŠNJI dan prije 36 godina preminuo je predsjednik SFRJ-a Josip Broz Tito. U zemlji u kojoj mrtvi vladari zapravo nikada ne umiru, bivši predsjednik i dalje je aktualna tema, a koplja se i dalje lome. Za neke je bio “najveći sin naših naroda i narodnosti”, za druge zločinac, ali prije svega, bio je i ostao jugoslavenski brend, sa svim svojim prednostima i nedostacima.
Oni skloni nostalgiji i danas se sa sjetom prisjećaju Socijalističke federativne republike El Dorado i vremena kada je mlijeko teklo u potocima, kuće nicale kao gljive poslije kiše, radnici se budili i lijegali s osmijehom na licima, a posezanje za novčanikom nije bio događaj koji je izazivao tugu.
Oni drugi ne dijele njihov optimizam i smatraju da je riječ o mračnom razdoblju povijesti pozivajući se na zločine, smaknuća, otoke rezervirane za političke neistomišljenike i sve samo ne sjajan život za pojedince sa stavom koji nije bio u skladu s ideologijom tadašnjeg režima.
No, svi će se složiti da je Josip Broz Tito bio jedinstvena pojava i povijesna ličnost koja i dan danas egzistira u kolektivnoj svijesti naroda koji se ne miče iz prošlosti i nadnaravno biće o kojem se raspredaju priče više od tri desetljeća nakon njegove smrti i više od dvadeset godina nakon smrti njegove samoupravne tvorevine.
Voljeli li ga ili mrzili, riječ je o kultu koji odbija umrijeti ili ga barem odbijamo sahraniti.
