Počeo je s nogometom u Kašetel Gomilici s 5 godina, danas sa svoje 22 godine član je londonskog Chealsea. Tijekom karijere prolazio je trnovit put, te sve velike rezultate može zahvaliti velikom talentu i još većoj predanosti treningu.
Skroman je momak, oni koji ga poznaju kažu da se nikad nije mijenjao, stoji čvrsto na zemlji, bez obzira na dosadašnju karijeru na kojoj bi mu pozavidjeli i stariji nogometaši. Rijetko ćete ga vidjeti da svoje slobodno vrijeme troši u kafićima, još rjeđe da glumi zvijezdu u noćnim klubovima. On je predan nogometu i upravo u trenutku dogovaranja ovog intervjua zatekli smo ga u pripremi za trening. Njegovo ime je Mario Pašalić, a mi smo počeli s pitanjem na koje mu, kako kaže, nikad ne dosadi odgovarati.
Kako je počeo tvoj nogometni put?
– S jedno 5 godina počeo sam u GOŠK-u, u Gomilici. Stadion mi je bio 50 metara ispod kuće i kako je brat već trenirao i ja sam se navukao na nogomet, te krenio njegovim stopama. U GOŠK-u sam bio do desete godine pod paskom trenera Ante Rajčića, kojem bih se ovim putem zahvalio na svemu što me naučio. S 10 godina sam išao u kamp koji je organizarao HNK Hajduk i tu sam selektiran među velikim brojem djece, te sam u Hajduku proveo sve mlađe uzraste i odigrao sezonu za seniorsku ekipu.
U jednom razdoblju karijere ti se ispriječila bolest na putu tvog razvoja?
– Da, bilo je to poslije prve kadetske godine. Kad smo počeli junirosku sezonu, ako se ne varam u devetom mjesecu su mi otkrili bakteriju u krvi. Prije dijagnoze sam se mučio desetak dana s visokom temperaturom, nisam znao što mi je, te su mi nakon pretraga u bolnici otkrili taj strefilokok u krvi. Odležao sam mjesec dana u bolnici i nakon jedno pola godine oporavka uspješno se vratio na teren.
Prošao si sve uzraste reprezentacije. Koliko je takvo iskustvo igralo ulogu u tvome razvoju, te koje uspomene nosiš iz tog razdoblja?
– Tako je prošao sam od samih početaka U-14 pa do A selekcije. Bilo je dosta turnira, okupljanja i od samih početaka uvijek sam bio vezan, kroz reprezentaciju, sa svojim tadašnjim klupskim kolegama, trojcem Mujan, Milić i Kušeta, te Mihovilom Klapanom iz Zadra. Dan danas smo ostali dobri prijatelji, čujemo se svakodnevno i koristimo svaku priliku za druženje.
Također jedno veliko iskustvo su mi bile pripreme za Svjetsko prvenstvo u Brazilu s A reprezentacijom. Bio mi je doživljaj u tih par tjedana upoznati sve te igrače koje sam dotad viđao samo preko ekrana. Prvi treninzi s Modrićem, Rakitićem i drugima, su mi svakako imponirali. Dok sam malo poslije toga susretao se s Modrićem i Rakitićem na terenu u španjolskom prvenstvu, te sezonu poslije te igrao sa Subašićem u Monacu.
Spomenuo si iskustvo igranja u Španjolskoj i Francuskoj. Sa svega 22 godine odigrao si veliki broj utakmica u tako jakim ligama. Kakav je osjećaj pojaviti se na terenu, dok nasuprot tebe stoje neki od najboljih igrača današnjice?
– Kad iza sebe imaš sezonu HNL-a i dvije lige „petice“ sigurno da nije mala stvar. Odigrati sezonu u Primeri protiv Reala, Barcelone, Atletica, Valencije, Seville i poslije toga u Francuskoj igrati protiv Pariza, Marseille-a, Lyona i tako velikih ekipa, velikih igrača i pod imperativom rezultata, je svakako ogromno iskustvo u razvoju daljnje karijere.
Nakon transfera iz Hajduka, proveo si neko vrijeme na uvodnim treninzima Chealsea. Možeš li približiti našim čitateljima taj period?
– Poslije sezone u Hajduku sam proveo desetak dana na pripremama u Chealsea, dok je još Mourinho bio trener. To mi je bilo jedno veliko iskustvo, trenirati s tako velikim igračima koji imaju iza sebe mnoštvo velikih utakmica, turnira. Upoznao sam se s Matićem, Ivanovićem, momcima koji su me ugostili i družili se sa mnom za vrijeme provedeno u Londonu. Trenirati pod paskom jednog od najboljih trenera na svijetu je sigurno san svakog nogometaša. Moram priznat da nakon HNL-a nisam očekivao takve pripreme. Posebno me iznenadilo što se svaki trening izvodio s loptom. Za Mourinha mogu kazati da nije ni približno onakav kakvim se predstavlja u javnosti. Kad ga upoznate, kad radite s njim svakodnevno shvatite kolika je ljudska veličina.
Jednom sam bio u prilici čuti za jedan zanimljiv nesporazum između tebe i Mourinha. Želiš li nam ispričati nešto o tom događaju?
– a ha, je ima. Poslije sezone u Španjolskoj imao sam nekih mjesec dana godišnjeg odmora. Bližio se 1.7. i nisam znao gdje ću provesti iduću sezonu, ali se spominjao Monaco kao iduća destinacija koji još tada nije bio definiran. Za taj period otišao sam s obitelji i djevojkom Marijom na krstarenje po Kornatima. Jedan od tih dana provedenih na Kornatima zazvonio mi je mobitel s engleskim brojem, ali kako smo bili na pola kanala nestalo mi je signala taman u trenutku kad sam se krenio javit. Nakon toga sam dobio poruku da je Mourinho i da pita kakva su moja razmišljanja za daljnji razvoj. Međutim, kako je predhodno zvao, naljutio se jer je mislio da sam mu poklopio. Poslije toga je zvao menadžere, sportskog direktora, čak i oca da pita kako mu mali poklapa slušalicu. Vjerojatno je očekivao da sam na nekoj jahti i da tulumarim ko sve svjetske zvijezde, a ja sam bio na barci od par metara s obitelji. Nakon toga smo izgladili to i kroz poruke me je praktički nagovorio na nastavak karijere u Monacu.
Kad si spomenuo djevojku moram te upitati malo više i o njoj?
– Skupa smo već dvije i po godine.Velika mi je podrška i uvijek je uz mene. Velika joj hvala na svemu što radi za mene, te što se odlučila na potez da živi sa mnom i proživljava sve sa mnom.
Često u izjavama za medije ističeš i ulogu svoje obitelji u razvoju karijere?
– Da, oni imaju veliku ulogu u mom životu. Brat Toni je uvijek tu, on studira kineziologiju i radi kao trener u školi nogometa Union. Roditelji, Slava i Ivan, me uvijek posjećuju, prate na utakmicama, te su mi stalna podrška.
Za kraj. Koji su ti daljnji ciljevi u karijeri?
– Prije svega želim zalječiti trenutnu ozljedu, dakle dočekati pripreme zdrav. Potom eventualno da pronađem novu destinaciju i nastavim pružati svoj maksimum na terenu, čak i više nego dosad.
preuzeto sa dalmacijanews.hr
