Predsjedništvo NK Hajduk, na sjednici 9. V. 1980. godine, jednoglasno je usvojilo prijedlog da se stadionu u Poljudu da sljedeći naziv: STADION TITO”, stoji u dokumentu koji smo pronašli u prostorijama Hrvatskog državnog arhiva. Novi je to detalj iz Hajdukove povijesti, dosad nepoznat javnosti.
U prijedlogu na četiri stranice u osam točaka nastoji se obrazložiti zašto bi se splitski stadion trebao nazvati po Titu, čije je ime svaki put napisano velikim tiskanim slovima. Predsjednik kluba Ante Skataretiko 4. svibnja tijekom utakmice Hajduka i Crvene Zvezde objavio je vijest o Titovoj smrti, a tada je “50 tisuća gledalaca dostojno reagiralo pjesmom Druže Tito mi Ti se kunemo i pjevanjem himne Hej Slaveni, time već predodredilo ime stadiona“. Inicijativa na kraju nije prošla, a odgovor komunističkih vlasti, barem u pisanom tragu, zasad nije pronađen.
ODGOVOR KOMUNISTA NIJE PRONAĐEN
Sam dokument napisan je uobičajenim komunističkim diskursom pa tako u prvoj točki piše: “Davanje stadionu imena druga Tita predstavlja, u prvom redu, izraz najdublje ljubavi, poštovanja i zahvalnosti NK Hajduka najvećem sinu naših naroda za sve ono što je učinio za našu socijalističku zajednicu, a posebno za NK Hajduk.” Ono što je posebno zanimljivo jest to da se s prijedlogom nije htjelo izlaziti u javnost. Naime, Vjesnik i Slobodna Dalmacija, službena glasila SSRNH-a, 11. svibnja 1980. izvještavaju o sjednici održanoj dva dana ranije, no ne spominju prijedlog preimenovanja poljudskog stadiona.
Kratka vijest donosi prijedlog, koji je predsjedništvo podnijelo na istoj sjednici, da se svakoga 4. svibnja održava memorijalna utakmica između Hajduka i Crvene zvezde. Utakmica bi se prekidala u 41. minuti i 32. sekundi, kao i ona 4. svibnja 1980., kada je na Poljudu objavljena vijest o smrti Tita te bi se minutom šutnje odavala počast preminulom šefu države. Niti daljnjim pretraživanjem Vjesnika i Slobodne Dalmacije nismo naišli na vijest o mogućem preimenovanju Poljuda, posebice nakon 26. svibnja, kada je Republička konferencija SSRNH zaprimila prijedlog. Na dvjema sjednicama, koje su održane krajem svibnja te početkom lipnja, Republička konferencija raspravlja o “aktualnoj političkoj situaciji”, kako donose spomenuti listovi.
HAJDUK, SIMBOL OTPORA I PROPAGANDNO SREDSTVO KOMUNISTA
Druga točka dokumenta je najopširnija, a tiče se uloge Hajduka u Drugom svjetskom ratu. Hajduk je jedan od rijetkih klubova s područja Kraljevine Jugoslavije koji je zadržao svoje predratno ime, a time i svoju baštinu. Razlog tomu je njegovo pristupanje partizanskom pokretu, čime je klub postao simbol otpora okupatoru, ali i propagandno sredstvo Titovih komunista. Naime, uvidjevši da klub ne mogu privoliti na nastup u talijanskoj Seriji A, talijanski su fašisti, kojima je veći dio Dalmacije pripao Rimskim ugovorima u svibnju 1941., klub raspustili te godinu dana kasnije osnovali Societa Calcio Spalato.
Nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943., nova civilna vlast na području Splita, ona endehazijevska, nastojala je obnoviti djelatnost kluba. U Zagrebu je osnovan odbor za pomoć Hajduku, no većina igrača i drugih klupskih djelatnika tada pristupa ili su već dio partizanskog pokreta pod vodstvom komunista. A Titovi su komunisti, baš kao i Mussolinijeva Italija i Pavelićeva NDH, uvidjeli propagandne dobrobiti od sporta te njegov značaj. Još 1942. godine održana je prva partizanska olimpijada u Foči, a u raznim su se divizijama, odredima i brigadama održavale nogometne utakmice te atletska, plivačka, pa čak i skijaška natjecanja.
NAJBOLJI STRIJELAC HAJDUKA SVIH VREMENA UPRAVLJAO JE REFLEKTOROM NA ULAZU U RATNU LUKU
Pošto su na Teheranskoj konferenciji u studenom 1943. partizani priznati od strane Saveznika kao borci protiv okupatora, postavši time dio antifašističke koalicije, već nekoliko mjeseci kasnije, na otoku Visu, teritoriju pod zaštitom britanskih zračnih snaga, odigravaju se prve nogometne utakmice. Tzv. Nogometna momčad XXVI. dalmatinske divizije, za koju već nastupa dio hajdukovaca, ali i igrača Splita, susreće se s raznim savezničkim ekipama. Operativnu odluku o obnovi Hajduka donijeli su partizanski rukovodioci i članovi CK KPH, CK KPJ i ZAVNOH-a u travnju 1944. godine. U ranu zoru, 2. svibnja, nakon složene desetodnevne operacije bijega iz Splita, u kojemu je djelovala dobro ustrojena komunistička mreža, 14 igrača Hajduka partizanskim ratnim brodom Topčiderom doplovilo je na Vis.
Među njima su se našli i budući prvaci Jugoslavije iz sezone 1949./1950., Slavko Luštica te Ive Radovniković, a na otoku su već bili Jozo Matošić i najbolji Hajdukov strijelac svih vremena, njegov brat Frane, koji je u jednoj artiljerijskoj jedinici bio zadužen za upravljajnje reflektorom na ulazu u luku. Koliko je u početku Partija držala do lokalnog i hrvatskog identiteta, što je uostalom bilo u skladu s načelnim federalističkim uređenjem buduće Jugoslavije, svjedoči nekoliko sljedećih činjenica.
Osnivačka skupština kluba održana je već spomenutog 7. svibnja, na dan zaštitnika grada Splita Svetog Dujma, a klub je obnovljen pod imenom Hrvatski športski klub Hajduk. Također, na samom otvaranju skupštine zasvirala je himna Lijepa Naša. Nekoliko dana kasnije, na improviziranom igralištu pokraj aerodroma, HŠK Hajduk odigrao je svoju prvu utakmicu protiv momčadi britanske vojne jedinice Queen´s Regiment. Rezultat – 7:1 za Bijele, koji sada na svojim dresovima kao grb nose zvijezdu petokraku.
IZVOR: telegram.hr
