Objašnjavajući genezu šahiranog grba Hrvatske kao heraldički stiliziranog prikaza tvrđave, bedema ili predziđa nastalog u kontekstu europske protuosmanlijske borbe krajem XV. stoljeća naveli smo kako se to znamenje po prvi put na hrvatskom tlu pojavljuje tek 20-godina XVI. st. i to u nizu od sedam pečata kojima je ovjerena Cetingradska isprava o izboru Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Budući da je riječ o otisku pečata teško je na prvi pogled utvrditi točan izgled korištenog grba. Međutim, uočava se kako je prvo početno polje s heraldički desne strane kvadratnog štita istaknuto, a sljedeće udubljeno.
Na srednjovjekovnim primjerima pojedinih otisaka pečata sa šahiranim grbovima koji su nastali u razdoblju „žive heraldike“, kada su heraldička pravila bila strogo poštovana (npr. obitelji de Clifford, de Warrene, Sponheim, grada Kirchheimbolandena…itd.), početno polje s heraldički desne strane štita također je istaknuto, a sljedeće udubljeno, jednako kao i na primjeru pečata iz Cetingrada. S obzirom da je poznato kako su dotični grbovi šahirani prema tada aktualnim heraldičkim pravilima tako da početno polje predstavlja metal (zlato ili srebro), a sljedeće boju (plavu, odnosno crvenu i zelenu), može se zaključiti da istaknuto polje nastalo prilikom utiskivanja tim pečatima doista predstavlja metal, a udubljeno polje boju.
U skladu s navedenim, u slučaju otiska pečata na Cetingradskoj ispravi početno istaknuto polje također bi predstavljalo metal (srebro), a sljedeće udubljeno polje boju (crveno), što znači da bi sam grb bio šahiran srebrno-crveno 8×8. Taj zaključak potkrepljuje i niz koloriranih primjera hrvatskoga grba sa šahiranim poljima koji su nastali od kraja XV. do početka XVI. stoljeća, na kojima je početno polje štita gotovo uvijek srebrno (metal), dok je sljedeće polje crveno (boja). Također, istovjetan raspored polja (srebrno-crveno), kao i njihov broj polja (8×8) u slučaju grba Hrvatske nalazimo i na heraldičkom triptihu kojeg je 1517/18. u Mechelenu izradio flamanski slikar i heraldičar Jan van Battel u čast Maksimilijanova unuka Karla V. kao španjolskog kralja.
Na tom primjeru, u lijevom dijelu drvenog triptiha, u nizu grbova habsburških zemalja, na samome vrhu, uz grb Ugarske prikazani su grbovi Dalmacije (na plavome tri leopardove glave) i Hrvatske (asimetrično šahiran srebrno-crveno štit 8×8). Jednaku verziju triptiha van Battel je izradio i u čast Karla V. kao cara Svetoga Rimskog Carstva oko 1530. Taj grb Hrvatske izvorno habsburškog postanja preuzeli su i Jagelovići te ga početkom XVI. stoljeća konačno uveli u službenu vladarsku heraldičku praksu, kao što se uočava na primjeru kvadriranog grba kralja Vladislava II., koji je između 1505. i 1511. naslikan na gradskoj vijećnici u gradu Bardejovu (mađarski: Bártfa) u današnjoj Slovačkoj.
Također, srebrno-crveno šahirani grb Hrvatske (4×7), postavljen uz tri okrunjene leopardove glave (grb Dalmacije), vidimo kao dio kompleksnog vladarskog grba smještenoga uz tron kralja Ludovika II. Jagelovića na grafičkom listu Hansa Burgkmaira iz 1525. Naposljetku, na Ludovikovu velikom taliru iz iste godine prikazani su grbovi s motivom šahiranog štita (Hrvatska), ruke s mačem (Bosna) i tri okrunjene leopardove glave (Dalmacija), dok grba Slavonije (kuna između dvije rijeke) uopće nema.
Treba imati na umu kako, za razliku od slavonskog grba, šahirani grb Hrvatskoj nije bio dodijeljen vladarskom grbovnicom (Habsburgovci je nisu imali pravo izdati, a Jagelovići su taj grb jednostavno preuzeli), a ni u kasnijoj uporabi sve do duboko u XIX. stoljeće nije bio službeno normiran ni opisan. Stoga ne čudi da u vladarskoj i dekorativnoj uporabi toga grba nije bilo čvrstog pravila u pogledu početnog rasporeda metala/boje, kao ni za broj kvadrata u glavi štita. Tako se unatoč prevlasti asimetričnog oblika s početnim srebrnim poljem u XVI. i XVII. stoljeću, u kasnijoj vladarskoj praksi, kao i u dekorativnoj uporabi, paralelno javljaju različite varijante.
Grb sa šahiranim poljima kao zemaljski grb Hrvatske, nakon prve pojave na hrvatskome tlu 1527., prema riječima Bartola Zmajića, sporadično se rabio još neko vrijeme „u raznim prilikama i raznim mjestima“, dok se nakon posljednjeg samostalnog zasjedanja Hrvatsko-dalmatinskoga sabora 1558. godine u Steničnjaku, pojavljivao „uvijek kao neslužbeni grb uz službeni grb Slavonije.“ U novim je okolnostima heraldičko znamenje Kraljevine Slavonije u radu jedinstvenoga Hrvatsko-slavonskog sabora imalo prvenstvo u odnosu na zemaljske grbove Hrvatske i Dalmacije.
Naime, novovjekovna Kraljevina Slavonija sa Zagrebom kao središtem ostala je najzaštićenija od osmanskih osvajanja, a slavonsko je plemstvo očuvalo postojeće institucije vlasti. Područje srednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije najvećim je dijelom palo pod vlast Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, a od polovice XVI. stoljeća sabor hrvatsko-dalmatinskog plemstva više se nije sastajao na zasebnim zasjedanjima, nego se jednostavno priključio slavonskom saboru. Tako je, sudeći po djelovanju sabora, od druge polovice XVI. pa sve do XIX. stoljeća kao službeni državni grb cjelokupnoga kraljevstva prvenstvo imao upravo slavonski grb.
S druge strane, u vladarskoj heraldici, numizmatici i sfragistici Habsburgovaca u prvoj polovici XVII. stoljeća za područje Hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog kraljevstva najčešće se rabi znamenje s leopardovim glavama (Dalmacija) i šahiranim poljima (Hrvatska), dok grb Kraljevine Slavonije iz 1496. vladari koriste razmjerno rijetko (osobito na novcu), premda je upravo taj grb bio službeni znamen cijeloga kraljevstva odnosno sve do sredine XIX. stoljeća grb zajedničkoga Hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog sabora. Zahvaljujući heraldičkoj inerciji i konzervativnosti, habsburški vladari na ugarsko-hrvatskom prijestolju to su službeno zemaljsko znamenje triju Kraljevina konačno “usvojili” i počeli primjenjivati tek od početka XVII. stoljeća.
Uporabu zemaljskih grbova Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u dvorskoj heraldici Habsburgovaca tijekom prve polovice XVII. stoljeća karakterizirala je nesustavnost i promjenljivost, što se uočava na medaljama, novcu i pečatima iz perioda kraljeva Matije II., Ferdinanda II., Ferdinanda III. odnosno Ferdinanda IV. Međutim, tada se po prvi put djelomično javlja i posebni fenomen sjedinjenja grbova. Tako se sva tri grba Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, heraldički uklopljena u isti grbovni štit, sreću na takozvanim “hrvatskim talirima” koje je Matija II. kovao između 1613. i 1616. Međutim, na tom složenom grbu s početka XVII. stoljeća nisu prisutni samo grbovi Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, već i grb Češke i habsburško austrijsko-burgundijsko dinastičko znamenje u srcu štita.
Na jednom pečatu kralja Matije II. iz 1610. znamenje je grupirano tako da grbovi Dalmacije (leopardove glave), Hrvatske (šahirana polja), Slavonije (kuna između dvije rijeke) i Rame/Bosne (ruka sa sabljom) tvore zaseban složeni grb smješten lijevo od središnjega složenog grba sa znamenjem Ugarske i Češke, te Austrije i Burgundije u srcu štita. Dok je znamen ruke sa sabljom na ovom pečatu dio složenoga grba zajedno s grbovima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, na ostalim pečatima četvorice Habsburgovaca prve polovice XVII. stoljeća redovito se javlja zasebno, to jest u kružnome nizu, „mehanički“ smješten uz grbove ostalih habsburških zemalja.
Pojava sjedinjenja grbova triju Kraljevina odnosi se na heraldičko spajanje grba Slavonije kao službenog zemaljskog grba sa zemaljskim grbovima Hrvatske i Dalmacije. Za razliku od manje-više “mehaničkog” i nedosljednog nizanja tih grbova u sklopu vladarske heraldike Habsburgovaca, taj je postupak hrvatskom plemstvu i saboru simbolizirao ideju o Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji kao jedinstvenoj državnopravnoj cjelini. To je podrazumijevalo i politiku njihova oslobađanja od Mlečana i Osmanlija, odnosno ideju obnove hrvatsko-dalmatinsko-slavonske teritorijalne cjelovitosti pod habsburškim žezlom.
U tom je smislu signifikantno da se prvi sjedinjeni hrvatsko-dalmatinsko-slavonski grb pojavljuje nakon pobjede u bitki kod Siska 1593., odnosno nakon takozvanog Dugog rata (1593.-1606.) koji je završen sklapanjem mira na ušću Žitve. Takav primjer uočavamo u grbovnici iz 1610. godine koju je kralj Matija II. dodijelio Ivanu Budoru i njegovim nasljednicima. Riječ je o podijeljenome štitu koji sadrži grb Hrvatske (srebrno-crveno šahiran 4×10) i modificirani grb Slavonije (kuna u trku s lijeva na desno u kosoj gredi), dok je u njegovu srcu također modificiran grb Dalmacije (tri zlatne leopardove glave na crvenome). Isticanje dalmatinskog znamena u srcu sjedinjenoga hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog grba podsjeća na činjenicu da je upravo grb s leopardovim glavama bio najstariji i ujedno najpoznatiji zemaljski odnosno državni grb cjelokupnog kraljevstva.
Međutim, najraniji klasični prikaz sjedinjenog hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog grba, koji je postao heraldički obrazac i primjer kasnijim inačicama, nastao je vjerojatno tek krajem XVII. stoljeća i to kao dio naknadno izrađenog zabata dodanog nadgrobnoj ploči bana Tome Bakača Erdödyja (1558.-1624.) u zagrebačkoj katedrali. Upravo se u tom obliku “sjedinjeni grb“ češće javlja od kraja XVII. i tijekom XVIII. stoljeća, a poslužio je kao uzor za oblikovanje službenoga grba Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koji se rabio od druge polovice XIX. stoljeća pa sve do sloma Monarhije 1918.
Pojavu sjedinjenja šahiranog grba Hrvatske s drugim hrvatskim zemaljskim grbovima nalazimo i na znamenju kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Međutim, taj heraldički fenomen nije bio zastupljen u državnom znakovlju Kraljevstva/Kraljevine SHS, kao ni Kraljevine Jugoslavije, odnosno Banovine Hrvatske (1939.-1941.). Također ga ne nalazimo u službenoj uporabi od 1941. do 1990., odnosno tijekom dugog perioda totalitarnih režima. Međutim, u javnosti se ipak povremeno pojavljivala ideja o uključivanju sjedinjenih hrvatskih zemaljskih znamenja u okvir državnih simbola. Tako je prijedlog V. A. Duišina s početka 1940. u slučaju grba Banovine Hrvatske za opću uporabu bio raščetvoreni štit na kojem bi uz središnji štitić sa šahiranim poljima („grb Hrvata“) bili redom postavljeni grbovi: Dalmacije, Slavonije, Dubrovnika i Bosne.
Ideja da se u državno obilježje uz grb Hrvatske uključe i drugi zemaljski grbovi pojavila se i pedeset godina poslije, početkom 1990-ih. Iako je tijekom ceremonije konstituiranja sabora 30. svibnja na zastavama dominirao grb sa šahiranim poljima (bez pridodanih pokrajinskih znamenja), S. Martinović je početkom srpnja 1990. iznio mišljenje prema kojem bi novi državni grb trebao predstavljati kombinaciju heraldičkih simbola: Dalmacije, Dubrovnika, Istre i Slavonije sa šahiranim grbom kao „integrativnom elementom“ u sredini. Prema Martinoviću, specifičnim dizajnom tog složenog grba konstruirao bi se „bijeli križ kao simbol pripadnosti Hrvatske kršćanskom civilizacijskom krugu“. Također, tada je i V. Mileta smatrao kako bi za novi državni grb trebalo jednostavno preuzeti složeni grb nekadašnje Trojedne Kraljevine – kakav je na krovu crkve Sv. Marka, a koji uz grb Hrvatske sadrži i grbove Dalmacije odnosno Slavonije.
Konačno je krajem 1990. odlučeno da aktualni državni znamen (pod kojim je prije gotovo tri desetljeća donesena ustavna odluka o neovisnosti od SFR Jugoslavije) ponovno uz šahirani štit tvori i cijeli niz hrvatskih zemaljskih grbova sjedinjenih na specifičan način. Tako se u grbu Republike Hrvatske iznad „glavnog“ štita sa crveno-srebrno šahiranim poljima nalazi stilizirana „kruna“ u okviru koje je: „smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.“ – kako se navodi u Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (članak 7.).
Mate Božić
Kako kupiti knjigu „HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest“?
Najnovija monografija o hrvatskim zemaljskim znamenjima – „HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest“ (koautori Mate Božić i Stjepan Ćosić; nakladnici: Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Institut društvenih znanosti ‘Ivo Pilar“) – tiskana u veljači 2021., može se naručiti online preko internetske stranice Hrvatske sveučilišne naklade.
Izvor: Dalmatinski portal
