Lokano, nacionalno, globalno
KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU THOMPSONOVA I KEKINOVA DOMOLJUBLJA?
Koja je razlika između ovih stihova:
Pucaj druže nisi ni zadnji ni prvi
U Bojnu Čavoglave rođenu u krvi
Žao mi što ne znaš koliko je sreće
Domovina kad ti venama poteče (Thompson, Ravnoteža)
I ovih:
Bog, domovina, nacija
Svi na pod, ovo je privatizacija
Napravite mjesta za obitelji dvjesta
I gledam kulise, ratuju sa statikom
K’o što nove elite ratuju s gramatikom (Mile Kekin, Firma)
Obe pjesme pjevaju o domovini, samo na drugi način. Thompson je izgradio svoj brand na emociji domoljublja, pjeva o bajkovitoj ideji domovine i posebnom narodu („plave krvi, bijelog lica“) koji živi u njoj. Njegova niša domoljublja koju je odabrao kao tematiku svog glazbenog stvaralaštva je siguran izbor jer definitivno će stotine tisuća ljudi moći poistovjetiti s romantičarskom idejom domovine nego sa svim problemima koje ta domovina ima.
Thompson ne pjeva o korupciji, pretvorbi i privatizaciji, o dvjesto obitelji, eliti, ilegalnoj gradnji, ne pjeva o samom sebi kojemu je plaćeno da je pjeva; to nije komercijalno, puno bolje se prodaje navijački stil kad pjevaš o apstraktnom domoljublju i mitskim neprijateljima poput bivše države i susjednog naroda.
Domoljublje je tražena roba
Njegovi koncerti se prodaju rekordnom brzinom, i to samo pokazuje kako je najtraženija roba baš ta nekritička, bezrezervna romantika. To je legitimno, Thompsonova publika ima pravo dobiti svoju robu, to je pitanje ponude i potražnje; ali je nevjerojatno koliko tu publiku ni najmanje ne zanima što stoji iza te glazbene demonstracije domoljublja; svi oni su vojnici koji će u prvim redovima braniti Thompsonove ilegalne kvadrate, neplaćeni porez, zauzimanje tuđih terasa.
Pitanje je kako se uopće definira domoljublje; je li to samo neka emocija iza koje ne moraju stajati nikakva djela, ili ono ipak uključuje poštivanje zakona i ispunjavanje obaveza prema toj domovini? Jer ono što Thompson demonstrira prema domovini kad nije na pozornici je obično divljaštvo: kako bi se drugačije objasnilo to što smatra da ne treba plaćati porez (pa je porezna morala reagirati nakon nesrazmjera u prihodima), ili smatra da ne treba tražiti ikakvu dozvolu kad podiže nove objekte?
Thompson ne pjeva o eliti koje je sam dio
S druge strane, pjesme koje govore o problemima ove države, o gospodarskom kriminalu, o ministrima i premijerima u zatvorima, ne smatraju se domoljubnima, jer su se usudili kritizirati domovinu. Kad Mile Kekin u svojoj pjesmi „Firma“ govori o kolateralnim žrtvama propalih tvornica kao rezultat privatizacije i gospodarskog kriminala, njega se gleda kao „muža istaknute članice stranke Možemo koja Thompsonu nije dozvolila drugi koncert ni nastup na dočeku rukometaša“. To je nevjerojatno, da te samo pjevanje o domovini ekskulpira od svih grijeha počinjenih prema njoj, a ako slučajno kritiziraš tu domovinu, onda si njezin neprijatelj i mrzitelj. Bar po kriteriju domoljublja Thomsonovih sljedbenika. Dok Kekina razapinju zbog vile koju su on i njegova žena, doktorica psihijatrije kupili u Istri, Thomsonovi sljedbenici ni najmanje ne propituju njegovih na desetke nekretnina (stan na Žnjanu i susjedna terasa, još dvije nekretnine na Žnjanu, deseci tisuća kvadrata u Čavoglavama, stan u Makarskoj ulici u Splitu, stan u Šibeniku, stan na Maksimirskoj cesti u Zagrebu, prodao je još nekoliko stanova u Zagrebu…). Ali ljubitelji domoljublja bez pokrića više vole govoriti samo o Kekinovoj vili – možda zato jer je kupljena novcem koji se djelomično zaradio kritizirajući kriminal i korupciju.
O ljubavi prema kojoj domovini Thomson pjeva?
Samo što u Thomsonovom slučaju sve zabrane (ponajviše iz inozemstva) nisu nastupile zbog domoljublja prema ovoj domovini sad, nego prema simpatiziranju bivšeg režima koji je okončan 45. („Loša bila 45-a“), a koji se u cijelom civiliziranom svijetu smatra zločinačkim.
Pored tolike emocije ljubavi prema domovini, nužno je imati i antipoda – državu koja je sve suprotno onoj o kojoj pjevaš, mitskog neprijatelja. A to je u ovom slučaju Jugoslavija u mržnji prema kojoj su ujedinjeni Thompsonovi obožavatelji, vjerojatno jer im materijalno nije omogućila ono što su dobili u Hrvatskoj. Paradoksalno je da Thompson na svojim koncertima proglašava da je Jugoslavija mrtva, što mu nikako nije u interesu – jer ako je ona mrtva, na čemu će graditi svoju ideologiju onog kojeg ultimativno mrzi? Jer, jednako kao što mu je potrebna ljubav prema Hrvatskoj za podizanje atmosfere, potrebna mu je i mržnja prema duhu iz boce, Jugoslaviji.
Autor: Katarina Baričić
