Lokalno, nacionalno, globalno
25 kartica, 6 mobitela, crna knjižica, 122 tisuće dokumenata – od uspješnog menadžera do lica s tjeralice
Je li Vedran Pavlek naslijedio Pabla Escobara u Kolumbiji, je li bio vođa ISIS-a ili neke globalne terorističke organizacije? Ili je vodio jedan mali savez u sporednom sportu u HR?
Nitko ništa ne zna, krhko je znanje
Ono što je znakovito je da, kao i obično, nitko ništa nije znao. Nitko s vrha piramide, s dna, nitko tko je donirao novac, a prvenstveno ništa nije znao bivši premijer Mateša, sad predsjednik HOO-a. Netko tko je makar i volonterski predsjednik olimpijskog odbora već 25 godina ne zna ništa o tome gdje je išao silan novac koji se ulijavao prema sportskim savezima (a Mateša pod volontiranje sigurno ne računa sva putovanja, hotele i ostale troškove koje mu plaća olimpijski odbor).
Ali očigledno je psihologija takva da će svi primati dio novca kad se već nudi, samo da glavna odgovornost nije na njima. Tako će sad vjerojatno biti kažnjen samo glavni operativac, mozak kleptokratske operacije, bivši direktor saveza.
Krađa je najuspješnija sportska disciplina
A sezona natjecanja u krađi traje cijelu godinu. Pavlek je mijenjao svoju reputaciju, status koji je imao kao bivši sportaš i netko tko je uzdignuo taj savez za – što? Vile u kojima ionako ne može ljetovati u isto vrijeme, materijalne stvari koje ne može sve istovremeno konzumirati, plastične operacije koje je plaćao nekim ženama, luksuzne stvari za sebe i neke žene oko sebe (a nisu mu bile ni djevojke ni žene?)
10 godina izvlačenja novca
Nije ni prvi ni zadnji kojeg je iracionalna pohlepa potpuno ponijela, kao teška droga. On nije krao jer mu je trebalo za operaciju, ili iz ovisnosti o kockanju; krao je, a nije znao što bi napravio s viškom novca, pa je taj višak odlazio na luksuz. Samo što nije trošio svoje nasljedstvo u stilu razmaženog bogatog nasljednika, već je trošio novac poreznih obveznika i sponzora koji su vjerovali da taj novac daju mladim sportašima u usponu.
Od uspješnog menadžera do lica s tjeralice
Možemo se pitati što to treba nekome tko već ima sve – i materijalne uvjete i ugled, ali to pitanje je očigledno suvišno kad je u pitanju ljudska priroda koja uvijek traži još, i pozicija moći u koju se uljuljaš i doista vjeruješ da si nedodirljiv. Jer kako objasniti da netko toliko krade, postane lice s međunarodne tjeralice i bude pribijen na stup srama ako znamo da u jednom danu možemo pojesti jedan ručak, spavati u jednom krevetu (u jednoj vili), i nositi jedno odijelo?
Ali isto kao i kod poznatih kleptomana, Sanadera i sličnih, mogli su oni pomisliti kakve će biti posljedice, ali je poriv bio jači; osjećaj nedodirljivosti učinio je svoje, i uzimanje novca je išlo s inercijom, bez zaustavljanja. Jednom kad se krene, teško je stati, a osjećaj da ti nitko ništa ne može postaje sve intenzivniji uz sav taj novac koji ti daje sigurnost. Možda će se Pavlek, koji sad odbija izručenje, nekad u Kazahstanu zapitati ono što se zapitaju svi koji promatraju ovu situaciju (koja se u Hrvatskoj stalno vrti na „repeat“): „Je li vrijedilo?“
Autor: Katarina, foto: Facebook
